Hrvatska ima problema s primjenom ZERP-a na dvije članice EU, no taj problem već dobiva iracionalne dimenzije. Iz današnje perspektive već je prilično jasno kako je panika oko proglašenja ZERP-a pred kraj Račanove vlade bila iracionalna.
Račan je tada bio pod strahovitim pritiskom proglasiti “nešto” i prema inozemstvu demonstrirati čvrstinu. Izbori su bili pred vratima. Stranke su se međusobno natjecale u verbalnoj zaštiti nacionalnih interesa na Jadranu. Atmosfera je bila užarena i u tom okruženju nastao je ZERP. No, bio je to u prvom redu kompromis između unutarnjih pritisaka, želje za očuvanjem vlasti i mogućih neprilika sa Slovenijom i Italijom.
ZERP je, podsjetimo, proglašen s odgodom od godine dana, pa se nova vlast nakon izbora našla u sličnoj stisci. Uslijedila je još jedna odgoda, pa još jedna predizborna tirada i još jedno postizborno trežnjenje. Tako su prošle četiri godine, a da ZERP, koji je tretiran gotovo kao pitanje opstanka nacije, uopće nije primijenjen u odnosu na Italiju i Sloveniju, koje su uz Hrvatsku jedine važne u gospodarenju Jadranom.
Sad kad je ZERP kao velika politička tema uveden na poticaj Bruxellesa, ponovo vidimo elemente iracionalnosti. Zbrka je nastala iz različitog tumačenja jednog te istog dokumenta na koji se Bruxelles poziva kad tvrdi da Hrvatska ne smije ništa poduzimati bez dogovora s Italijom i Slovenijom.
Dok EU taj dokument (od 4. lipnja 2004.) tretira kao međudržavni sporazum, Zagreb tvrdi da je to običan zaspisnik sa sastanka na razini državnih tajnika. No uz tu formalnu, očito postoji i suštinska zbrka ako slovenski ministar Rupel pred novinarima prijeti blokadom pregovora s Hrvatskom, a njegov luksemburški kolega Asselborn uzvraća kako ne može vjerovati da je Rupel tako nešto izrekao.
Iracionalna je naposlijetku i atmosfera koja je oko ZERP-a ponovno stvorena u Hrvatskoj. Mišljenja su gotovo oprečna. Dok jedan dio javnosti smatra da je promptna primjena ZERP-a presudno političko pitanje, drugi dio drži da je to napuhana i iskonstruirana kriza, jer Hrvatska ionako nema kapacitete za nadzor. Dok neki tvrde da Hrvatska zbog neaktiviranja ZERP-a ekonomski gubi, drugi tvrde da je to licemjeran pristup jer za bolje gospodarenje Jadranom nije učinjeno ni ono što se moglo učiniti neovisno o ZERP-u.
U takvoj situaciji, ZERP je ponovno postao idealna tema za manipuliranje javnošću i za međustranačke obračune. Nakon četiri godine, Hrvatska je s tom temom faktički na početku, samo što su sada na drugoj strani političke vage pregovori s EU. Dobar poznavatelj povijesti ZERP-a tvrdi da je taktička pogreška počinjena kad je Hrvatska dopustila da Slovenija i Italija u toj stvari nastupe zajedno, iako su im motivi za osporavanje zaštićenog pojasa posve različiti.
Slovence smeta samo sjeverna međa tog pojasa, koju smatraju prejudiciranjem granice. Talijani imaju prigovore na ograničenja što proizlaze za njihovu ribarsku flotu. Možda je pregovore s dvije države trebalo voditi odvojeno, a ne dopuštati njihov front prema Hrvatskoj.
Druga je taktička pogreška, što je politika dopustila da ZERP postane velikom nacionalnom temom, ali bez elementarnih činjenica, brojki i realnog opisa faktičkog stanja. Još za izborne kampanje, od stranaka se samo moglo čuti da se od primjene ZERP-a ne smije odustati. “Život damo, ZERP ne damo!” No, o činjenicama, o stvarnim političkim, ekonomskim i drugim aspektima jedne ili druge opcije i dalje traje šutnja.