Sve do prije petnaestak dana mnogi su mislili da se nitko u HDZ-u neće ohrabriti te na idućim stranačkim izborima biti takmac Jadranki Kosor. Još uvjerena da možda protukandidata neće imati, govorila je – ako mi netko hoće biti rival, neka mi to kaže u lice, kao da je ona vlasnica HDZ-a i kao da demokracije nema bez njezina pečata. Kad je pak vidjela da je gotovo, da će protukandidata imati, sjetila se kako se ona “prva” zauzimala za demokratizaciju HDZ-a, opet kao da demokracija i demokratizacija moraju imati nečiju propusnicu, u ovom slučaju njezinu. U dojučerašnjoj pustoši u kojoj nije bilo nikoga tko bi se usprotivio Jadranki Kosor sada se pojavilo pravo obilje njezinih protukandidata – Darko Milinović i Tomislav Karamarko kao sigurni te Domagoj Milošević, Andrija Hebrang i još ponetko kao mogući pretendenti na vodeće mjesto u HDZ-u. Ali, što bi rekli pjesnici i filozofi, gdje je opasnost tu je i ono spasonosno, pa bi Jadranka Kosor prividnu ugroženost od protukandidata mogla pretvoriti u prednost.
U članstvu HDZ-a, što bi se moglo pokazati i među delegatima na izbornom saboru stranke, postoji navika na jednoga - jedan je bio Tuđman, jedan je bio Sanader, a uvelike se u toj navici kao jedna i jedina u posljednje dvije godine ukorijenila i Jadranka Kosor. To će biti njezin najjači argument, koji joj u zbroju s činjenicom da je imala i uspjeha kao predsjednica Vlade (završetak pregovora s Europskom unijom, održavanje stabilnosti zemlje i neke reforme), te s činjenicom da je posljednjih mjeseci u stranku “vratila” dr. Franju Tuđmana može donijeti pobjedu. Možda bi joj se djelotvorno mogao usprotiviti netko tko ne nosi ili najmanje nosi stigmu Sanaderova naslijeđa, pa tu svoju šansu može vidjeti Ivan Domagoj Milošević, ali njega još uvijek mnogi u HDZ-u i ne doživljavaju kao hadezeovca. U članstvu kojemu dugotrajnost privrženosti HDZ-u, konzervativizam, tradicija i mitska imena tako puno znače, njegove su šanse vrlo male, gotovo nikakve. Možda bi njegova politička priča imala sretniji završetak da je ostvario svoja silna obećanja o spasonosnim ulaganjima iz inozemstva u Hrvatsku.
Milinovića bi moglo pokopati ono što je u njemu najjače - naprasni ego i dozlaboga kaotična sintaksa u govoru u kojem slušatelji sami moraju praviti rečenični red da bi ga razumjeli. On nema šarma, sabranosti, mirnoće, razložnosti i dosjetljivosti, pa ako je do toga, i Jadranka Kosor i drugi kandidati su u prednosti. Kao vrlina često mu se spominje postupnost u usponu u stranci, ali to ostaje mrtav argument ako mu život ne udahnu neka obilježja jake osobnosti. Z
a mnoge je naozbiljniji takmac Jadranki Kosor Tomislav Karamarko, jer ima sve – ime, iskustvo, aureolu jednoga od osnivača stranke, svestran interes kakav treba resiti, fizički je dojmljiv, ali je hladan i bez strasti. Gotovo ga je nemoguće zamisliti kako pred nekoliko tisuća ljudi ispruža ruku sa stisnutom šakom koja izražava neku odlučnost, pa ga u tome nadmašuje i sama dama Jadranka Kosor. Pa ipak, znakovito je da su njegovu kandidaturu neki lijevi komentatori popratili sa skepsom – dakle, nije bez šansi, dapače!
Ima još jedan mogući kandidat, kojemu je nekad bilo proricano nasljeđivanje dr. Franje Tuđmana. Riječ je, naravno, o Andriji Hebrangu, koji bi u slučaju kandidature imao neobičan zadatak: da bi iznova bio Tuđmanov nasljednik morao bi se okrenuti svojoj prošlosti i iz nje što više izbrisati nepojmljivu odanost Sanaderu, čovjeku koji je prema njemu bio politički patuljak prije nego što je postao predsjednik HDZ-a a poslije i Vlade. Ali kako god bilo, tako reći preko noći je u HDZ-u postalo normalno najavljivati svoju kandidaturu za predsjednika stranke i obrazlagati svoj program, ta stranka definitivno izlazi iz autokratizma i “jednoboštva”.
Izlazi iz titovsko-pavelićevskog naslijeđa, izlazi iz straha od stranačkog despota, iz obamrlosti pred njegovim pogledom i ponižavajućeg ulizivanja njegovoj svemoći.
ribnik... s kim ti raspravljas?