Zbog Mladena ljudi su pojačavali ton

Zbog glasa Mladena Delića (Sinj, 15. siječnja 1919. - Zagreb, 22. veljače 2005.) ljudi bi pojačavali ton na televizorima kao da im slika, na kojoj su vidjeli sve, nije bila dovoljna! Taj Delićev osjećaj za ozbiljnost zapleta i dubinu proživljavanja naslućivali su već slušatelji njegovih radijskih prijenosa u kasnim četrdesetim i ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća.

- Začinjavac sportskog žurnalizma u Hrvatskoj bio je Hrvoje Macanović, a Mladen Delić i Milka Babović njegovi izvrsni nastavljači - ističe Mihajlo Ostrovidov, filmski i televizijski snimatelj, fotograf i novinar.

Profesor tjelesnog
Ostrovidov je sa snimateljem Ivom Sušnjem, realizatorom Marijem Fanellijem i reporterom Mladenom Delićem bio član najužeg tima koji je 12. svibnja 1957. s Dinamova stadiona u Maksimiru prvi put izravno prenosio nogometni susret.

- Mladen se odlikovao radinošću i marljivošću, pa je stvorio arhiv koji je neprestano nadopunjavao. Spontano je te podatke "ubacivao" u prijenos, ali nikad nije remetio praćenje događaja. Možda i nesvjesno, otprve je spoznao da gledatelj vidi sve. No, bio je nenadmašan u stvaranju ozračja. Umio je svemu pogoditi ugođaj, bio je velik užitak slušati ga i kad se oduševljavao i kad je izvještavao dramatičnim tonom. Svaki njegov prijenos bio je doživljaj! - zaključio je Ostrovidov.

Još kad su malobrojni zanesenjaci maštali o televiziji, kad većina stanovništva nije ni znala što je mali ekran, Mladen Delić, kao novinski i radijski reporter, s nekoliko godina iskustva predavača i nastavnika tjelesnog odgoja, već je bio stekao naklonost sportaša.

- U ono doba, polovicom prošlog stoljeća, odnosi sportaša i reportera bili su prijateljski. Ponešto stariji od nas, reporteri su nas natjecatelje doživljavali kao svoju sportsku djecu. Još i danas mi je u glavi slika Mladena Delića na zagrebačkom srednjoškolskom igralištu, kad je zamjenjivao profesora tjelesnog odgoja u V. gimnaziji. Budući da sam kao 17-godišnjak igrao u prvoj vaterpolskoj momčadi Mladosti, već smo se znali i bili u dobrim odnosima. Mladen je uvijek isticao ono dobro - kaže Zlatko Šimenc, nekadašnji rukometni i vaterpolski reprezentativac.

Pogrešna Nova godina
Začudo, svjedoči i Šimenc, Deliću pogreške sportaši nisu zamjerali. Možda baš zbog njegove neprispodobive uživljenosti u susret, tko zna.
A i Mladen nije krio ako bi rekao ono što nije trebao. Tako je, prenoseći skijaške skokove iz Garmisch-Partenkirchena, gledateljima umjesto 1983. srdačno čestitao novu 1938. godinu!
- Zajedno sam prenosio skokove s ljubljanskim kolegom Markom Rožmanom i čuo sam ga kako na slovenskome kaže: "Novo leto tri in osamdeseto" - otkrio je poslije.

Nikola Plećaš, Lokomotivin košarkaški as šezdesetih i sedamdesetih, smatra da je Mladen Delić ponajprije bio velik profesionalac.

- Kad je, recimo, prenosio klupske utakmice, nikad niste mogli naslutiti za koga navija - tvrdi Plećaš.
Kajakašima je, pak, svjedoči Branko Lovrić, glavni tajnik Kajakaškog saveza, svesrdno pomagao, poštujući ih zbog njihova zanosa i nastupa čak i zimi.

Susret nogometnih reprezentacija Jugoslavije i Italije 12. svibnja 1957. bila je prva nogometna utakmica koju je izravno prenosila zagrebačka (danas hrvatska) televizija. - Prijenos smo radili s dvije, i to industrijske kamere. Budući da nismo imali okulara, kolega Miloš Radivojević nacrtao je dva križa na prozirnoj celuloidnoj podlozi postavivši ih na poklopac kamere na razdaljinu od deset do petnaest centimetara - kaže Ostrovidov, kojem su od napora popucale žilice u oku.

- Radanović, Radaaanović! Ma, ljudi moji, je li to moguće? - uzvik Mladen Delića sa splitske utakmice nogometnih selekcija Jugoslavije i Bugarske u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1984. postao je nezaboravan. Istodobno, tadašnjeg Partizanovog reprezenativca, koji je u 90. minuti postigao pobjedonosni pogodak, učinio je silno popularnim. - Taj je događaj Mladena Delića i mene na poseban način povezao, no bio je to i jedan od posljednjih naših susreta, jer je Mladen ubrzo otišao u mirovinu. A uvijek je uoči utakmice došao do momčadi i razgovarao s igračima - dodaje Cetinjanin Radanović, koji danas živi u belgijskom gradu Liegeu sa suprugom i dvojicom sinova. Vlasnik je agnecije za organiziranje utakmica.