Zašto Srbija može, a mi ne?

Najveći talijanski i jedan od najvećih europskih proizvođača automobila poslao je prošli tjedan srbijanskoj vladi predugovor za kupnju kragujevačke Zastave. Uz tu informaciju stigla je i vijest da će Fiat, ako se kupnja zaista realizira, u tvornicu čiji su proizvodi mnoge od nas učinili mobilnima uložiti 700 milijuna eura pa je tako osposobiti za proizvodnju čak 300.000 automobila godišnje. Proizvođač komercijalnih vozila Iveco istodobno će preuzeti Zastava kamione, tvornicu koja se bavi proizvodnjom kamiona do pet tona nosivosti.

Možda je ta vijest dobra prilika da ponovimo neke činjenice vezane uz periodično pojavljivanje informacija o tome da neki od velikih proizvođača namjerava pokrenuti proizvodnju automobila u Hrvatskoj, konkretnije  zašto se to uporno ne događa. Naime, poželjno je da država koja želi obogatiti svoju industriju proizvodnjom automobila ima kakvu-takvu tradiciju njihove proizvodnje.

Također je poželjno postojanje odgovarajuće infrastrukture na čijim bi temeljima izrastao efikasan proces proizvodnje osobnog ili manjeg komercijalnog vozila. Postojanje tradicije proizvodnje vozila sa sobom donosi iskustvo te znanje stečeno vremenom, koje se onda prenosi na generacije novih stručnjaka.

Mi ne ispunjavamo nijedan od tih uvjeta. Cijenu radne snage ne treba niti spominjati. Srbija, Bosna ili Rumunjska te uvjete ispunjavaju, pa se automobili naveliko proizvode već desetak ili više godina. Što se nas tiče, eventualni ulagač u takvo postrojenje morao bi osigurati dodatan novac za školovanje kadrova i izgradnju odgovarajućih objekata koji trenutačno kod nas ne postoje. Činjenica da je hrvatsko tržište automobila jedno od rijetkih stalno rastućih u Europi, na žalost, ne pomaže nam previše, jer 80-ak tisuća prvi put registriranih auta godišnje ne daje financijsko opravdanje koje bi ponukalo nekog od proizvođača da sagradi vlastitu tvornicu.

Kako to rade drugdje? Najveći uteg na vagi za dobivanje najveće korejske tvornice u Europi bila je slovačka vlada. Ni Slovačka ne ispunjava spomenute uvjete, ali slovački su političari spretnom prezentacijom razuvjerili vodstvo korejske Kije (najbrže rastuće autokompanije u svijetu) da je takvo što uopće potrebno, jer Slovačka ima drugih vrijednih tradicija.

Svoju su prezentaciju poduprli obećanjem (i  ispunili ga) da će u infrastrukturu koja će okruživati buduću tvornicu u Zilini uložiti 730 milijuna dolara (četverotračna autocesta, stanovi za buduće Kijine zaposlenike...), a porezne olakšice su se podrazumijevale. Zauzvrat, dobili su 1,3 milijarde dolara vrijednu investiciju, 15.000 novih radnih mjesta i prepolovljenu nezaposlenost u toj regiji. Vrijedi razmisliti, zar ne?