Zašto je Vatikan za EU

Zahvaljujući preširoko shvaćenoj brizi za slobodu javne riječi, komentari pod člancima na hrvatskim portalima obiluju govorom mržnje. Toliko prevladavaju da se oni koji bi zaista imali nešto konstruktivno primijetiti suzdržavaju išta dopisati. Teško je stoga iz obilja euroskeptičnih potpisa zaključiti jesu li Hrvati u zaista tolikoj mjeri euroskeptici.

Zanimljivo je, međutim, da su, iako je i pod člancima o papinu posjetu Hrvatskoj mnoštvo komentara punih mržnje, oni euroskeptični odjednom gotovo posve nestali.

“Komentatori” s krajnje ljevice i desnice vjerojatno čekaju da odjeci papina posjeta počnu blijedjeti u sjećanju. No, katoličkoj većini koja se EU plaši jer ne zna što je u njoj čeka, pa nasjeda dezinformacijama i slijeva i zdesna, papina je potpora ulasku Hrvatske u članstvo vjerojatno ipak pomogla shvatiti da “Volim Hrvatsku” i “Ne u EU” nikako nisu istoznačnice. Jer, zar bi papa gurao Hrvatsku u “masonsko-sotonističku tvorevinu”?

Za razliku od naših, britanski euroskeptici svoje opiranje članstvu opravdavaju, među ostalima, tvrdnjom da je EU “katolički projekt”. I nisu posve u krivu. Naime, iako europska integracija nije formalno projekt Svete Stolice, nema sumnje da Katolička crkva čvrsto iza njega stoji. Ta svi su “oci utemeljitelji” današnje Europske unije bili angažirani katolici.

Luksemburžanin Robert Schumann, autor izjave od 9. svibnja 1950. u kojoj je postavio načela iznadnacionalne demokracije kao temelja trajnoga mira u Europi, a koju se smatra početkom ujedinjenja Europe, bio je vitez reda pape Pija IX,. stručnjak za filozofiju sv. Tome Akvinskoga i mistik. Biskup lotaringijskoga grada Metza, u čijoj je kapeli sestara Službenica Srca Isusova svakoga dana nazočio svetoj misi i u kojoj je pokopan, pokrenuo je 1990. postupak za njegovo proglašenje blaženim.

Katolički vjernik bio je i prvi poratni njemački savezni kancelar Konrad Adenauer, osnivač Kršćanskodemokratske unije (CDU) koji je sa Schumannom prionuo ostvarenju projekta francusko-njemačkoga pomirenja te europske integracije.

Njihov sudrug u tome projektu, osnivač talijanske Kršćanske demokracije i premijer od 1945. do 1953. Alcide de Gasperi, također je na putu svetosti od 1993. kada je pokrenut postupak njegove beatifikacije.

Svoj je trojici cilj bio utemeljiti takvu europsku uniju koja “ne bi bila samo gospodarski i tehnički pothvat”, kako je upozoravao Schumann, nego bi, kako je dometnuo De Gasperi, “vodila računa o kršćanskome bratskome, društvenome i humanističkome nauku”, te bi, kako je naglasio Adenauer, “očuvala zapadnu kršćansku civilizaciju pred bjesnilom opasnih totalitarizama”.

Upravo su navedene poruke istaknuli i hrvatski biskupi u svojemu pismu povodom pristupnih pregovora s EU od 22. ožujka 2010.

U međuvremenu se i EU, kao i većina svijeta pa i dio socijaldemokratskih stranaka, bio udaljio od tih ideala i zanio ekonomskim naukom Čikaške škole koji je izrodio neoliberalizam. Nakon njegove propasti, Hrvatska bi svojom vjerom, koja je, pokazalo se posebice za papina susreta s mladima, usprkos svim zastranjivanjima, i dalje snažno prisutna, trebala pomoći vratiti EU izvornim vrijednostima.

No, da to postigne, te bi vrijednosti morala prvo osnažiti u vlastitu društvu. Možda su upravo stoga, da ih upozori da si “ne umišljaju, nego odluče jesu li ili nisu katolici”, biskupi u osobne audijencije papi priveli onakvo društvo: poslodavca koji viče “Gospodine, Gospodine!”, ali bešćutno otpušta zaposlenika kojemu manjkaju dva mjeseca do pune mirovine; zabavljača koji, umjesto da crnu scensku opravu “obijeli u krvi janjetovoj”, pjesmom slavi jasenovačke “mesare”, pisca koji, umjesto da ih ljubi, u “romanima s ključem” ogovara svoje “neprijatelje”...