Hrvatska će i na primjeru Bushova posjeta Zagrebu dokazivati da nije poput Albanije. Naime, za razliku od Albanaca koji su američkog predsjednika u Tirani dočekali s posvemašnjim odobravanjem i s velikim oduševljenjem, paralelno s pripremama za službeni doček američkog predsjednika u Zagrebu idu i pripreme za prosvjede nevladinih udruga protiv Bushove politike prema Iraku.
Kadrovi svečanog dočeka s hrvatskim političarima u špaliru pred američkim predsjednikom bit će u hrvatskom slučaju pomiješani s prizorima prosvjednika po gradskim trgovima, kakvi bi Busha pratili u mnogim drugim gradovima svijeta. Na neki način, Hrvatska se po tome potpuno uklapa u šablonizirane stavove prema aktualnom američkom predsjedniku, iako su službeni hrvatsko-američki odnosi iz takvih šabloniziranih okvira uvijek zapravo izlazili.
Na samom početku 90-ih, prema Americi se gledalo možda i s većim očekivanjima nego prema bilo kome drugome, ali Washington nije reagirao onako kako se Hrvatska nadala. Kasnije, prema sredini 90-ih, upravo je američka politika učinila najviše za mir u regiji. Kad je došlo vrijeme za otplatu duga, ili za uzvraćanje usluge, Zagreb se međutim pozvao na svoj specifičan položaj i odbio gotovo sve što su Amerikanci tražili od Hrvatske...
Iz današnje perspektive, sve je relativno lako objasniti. Kad je počela srpska agresija na Hrvatsku, SAD je bio zaokupljen drugim stvarima. Washington se bojao posljedica nekontroliranog raspada Sovjetskog Saveza i protivio se nekontroliranom raspadu Jugoslavije. U kakvoj-takvoj aktivnijoj ulozi, SAD se u ratnu krizu uključuje tek potkraj 1991. godine, ali i nakon toga još će dugo, predugo, ostavljati Europu u glavnoj ulozi.
Do promjene dolazi tek nakon ustoličenja Clintonove administracije, kad je već bilo više nego jasno da Europa nema snagu uspostaviti mir. Sjećamo se prvo Clintonova izaslanika Charlesa Redmana čiji je angažman prethodio Washingtonskim sporazumima, pa Richarda Holbrookea koji je nakon njega, s Granićem u Hrvatskoj i Silajdžićem u BiH, izgurao Daytonski sporazum.
Usporedno s diplomatskom, tekla je i manje vidljiva, ali jednako važna vojna suradnja za koju se smatra da je omogućila operaciju Oluja. Ključno je u tom momentu bilo držanje službene američke politike: Hrvatska nije od Washingtona dobila javno zeleno svjetlo za Oluju, ali nije bila ni spriječena...
Zbog svega što se događalo nakon Oluje, uključujući čak i epizodu s ignoriranjem rezultata izbora za zagrebačkog gradonačelnika, odnosi sa SAD-om su se potkraj 90-ih počeli kvariti, ali nikad toliko da bi se narušilo savezništvo u borbi za mir u regiji, što se potvrdilo kad je SAD odlučio vojno sankcionirati Miloševićevo odbijanje mirovnih planova.
Američke su vlasti ugradile puno optimizma u smjenu vlasti nakon odlaska Tuđmana, pa je tadašnja državna tajnica SAD-a Madeleine Albright u kratkom vremenu čak dva puta posjetila Zagreb. No nakon što je izbio rat u Iraku, Hrvatska nije pridružila svoje vojnike antiterorističkoj koaliciji.
Nije dopustila neograničenu uporabu zračnog prostora. I nije potpisala sporazum o neizručenju američkih vojnika Međunarodnom kaznenom sudu, iako su to učinile sve druge zemlje u okruženju. Washington zbog toga nije bilo nimalo sretan. Bilo je pritisaka, zbog kojih izvršnoj vlasti na čelu s Račanom sigurno nije bilo ugodno, ali nije bilo ni ozbiljnijeg zamrzavanja odnosa. Na američkoj strani ipak nije izostalo razumijevanje za postupke zemlje pritisnute unutarnjim, postratnim traumama. A kompenzacija za hrvatsko odbijanje sporazuma o neizručenju američkih građana tražila se u tihoj diplomaciji i kroz zaobilazne pravne kanale.
Washington nikad nije dopustio da međudržavni odnosi zbog hrvatskih protivljenja vidljivo trpe, pa u konačnici George Bush neće samo štrajfati Hrvatsku na proputovanju, nego će se ovdje zadržati dva dana. S puno zasluga za pozivnicu iz Bukurešta...
Nepolitičkim rječnikom, reklo bi se da SAD voli Hrvatsku. Političkim jezikom rečeno, SAD ima strateški interes za Balkan i mir u regiji, a u tome se američki ciljevi potpuno poklapaju s hrvatskima i bez Hrvatske bi bili teško ostvarivi.