Zar i ti, Lech?

Knjiga dvojice poljskih povjesničara Slawomira Cenckiewicza i Piotra Gontarczyka, koja dokumentira da je legendarni vođa pokreta Solidarnost, koji je u konačnici srušio istočni blok, Lech Walesa, sam bio špijun komunističke tajne službe SB, duboko je podijelila tamošnje društvo.

Knjiga čak pokušava dokazati da Walesa za vrijeme poznatog štrajka u brodogradilištu u Gdansku nije, kako je dosad sam tvrdio, preskočio ogradu i pridružio se strajkašima, nego da je tamo tajno dopremljen brzim čamcem SB-a i ubačen među radnike da preuzme vodstvo nastajuće Solidarnosti.

Dakako da je konzervativnom bloku s braćom Kaczynski na čelu knjiga poslužila da javno optuže prvog demokratskog predsjednika Walesu da je nakon sloma komunizma išao komunistima “na ruku”, omogućujući im da zadrže svoje položaje u administraciji, diplomaciji, medijima, što je pogodovalo rastu korupcije kao izvoru privilegija u svim postkomunističkim društvima. Sam Walesa je u nedavnom intervjuu priznao da je još davne 1976. godine, izmučen maratonskim policijskim ispitivanjima, ipak potpisao tzv. lojalku.

Dobio je kodno ime Bolek. Kada danas čitamo da je pokojni slovenski predsjednik Drnovšek bio na popisu suradnika Udbe, pa čak i jedan katolik Peterle, postavlja se pitanje gdje je tome kraj i zašto se konačno ne provede lustracija koja bi spriječila podjele i sukobe u tranzicijskim društvima.

S druge strane, ako se prisjetimo da su nekadašnji istaknuti komunistički vođe u Mađarskoj ili u bivšoj Čehoslovačkoj, poput Laszla Kovacsa, Gyule Horna ili Vladimira Spidle, nekadašnjeg člana Centralnog komiteta KP, sada visoki dužnosnici Europske unije, onda se postavlja pitanje: Postoji li danas u toj ujedinjenoj Europi uopće politička klima za lustracije?