Zakazale udruge za ljudska prava

U vezi sa slučajem Jagodnjak raspravljalo se već o različitim pitanjima, ali meni je od svega ipak najzanimljivije držanje građanskih udruga za zaštitu ljudskih prava. Jer, njihov se glas u cijeloj toj stvari čuo vrlo slabo ili nikako. A čovjek bi očekivao suprotno, jer je od njih navikao da dreče iz svega glasa, budući da im je to i zadaća.

Zamislite da je, na priliku, riječ o hrvatskoj školi, i da u toj školi ravnatelj brani srpskoj djeci da slušaju nastavu na svome jeziku i pismu. Što bi se dogodilo? Digla bi se galama, i digla bi se s pravom. Dapače, bila bi tolika da bi se čulo do EU i do UN, i ne bi prestajala sve dotle dok se stvari ne bi popravile. A sad se udruge drže kao da sve to i nije njihov problem, pokrile su se po glavi i čekaju da nepogoda prođe.

Naravno, to ne znači da su one pristrane, ni da više vole srpsku djecu od hrvatske. Znači samo to da se pojavila nekakva pogreška u njihovu shvaćanju vlastitoga posla i vlastite uloge. One postoje zato da bi branile prava manjine u odnosu na većinu, i o tome nema nikakva spora. Problem je samo u tome da se utvrdi kad je tko većina, a kada manjina.

Naše udruge pretpostavljaju da manjina i većina postoje isključivo na razini države, a ne i na lokalnoj razini. Za njih je manjina samo onaj tko je manjina u državi kao cjelini, dok im se onaj tko je manjina u svome selu ne čini kao manjina. One misle da je netko većina uvijek i svuda, a netko manjina uvijek i svuda. Zato se i dogodilo ovo što se sad dogodilo: ispalo je da onaj tko je većina na razini države, ne može dobiti zaštitu na lokalnoj razini, gdje je manjina.
Koji su razlozi takvom ponašanju naših udruga? Mislim da uzroka ima dva, i oba su uz vrlo zanimljiva.

Prvi je razlog njihova svijest o vlastitoj važnosti. Premda postoje zato da bi se bavile pojedinačnim slučajevima i branile pojedince, njima se to čini odviše sitno: ne da im se popravljati odnose po nekim tamo dalekim selima, nego bi radije odmah popravljale državu.

A tu je onda i drugi razlog: državu je i lakše popravljati. Jer, ako odnos manjine i većine postoji samo na državnoj razini, onda je država uvijek kriva, i tu se više nema što misliti, niti se treba mnogo truditi. A kad iskrsne ovakav nekakav slučaj kao što je taj Jagodnjak, onda treba ispitati situaciju, utvrditi istinu, boriti se protiv mjesnih moćnika i uvriježenih odnosa, a nakon svega, odjek je mršav ili nikakav. S državom je sve jednostavnije: nadigneš larmu, preneseš stvar na međunarodni teren, potužiš se svjetskim forumima, i stvar je riješena, garantiran ti je i učinak i ugled.

Predstavnici građanskih udruga užasno se vrijeđaju kad im se kaže da su eksponenti stranih interesa. Ovaj slučaj mogao bi im biti prilika da utvrde odakle taj dojam dolazi.