Nije me na reakciju potakla slika poplave (ti tramvaji su se otvarali ručno polugom, a znak za polazak davao je kondukter), jer u arhivi ima puno zanimljivijih i dramatičnijih slika poplave, pa i iz kruga samog Vjesnika. I sam sam sugerirao da se objavi koja stara reportaža, pa da mladi vide kako je na Trešnjevci i Trnju primjerice na dvorištu nalazio drveni nužnik a par metara dalje ručna pumpa za vodu. Ili da su se uske traperice s remenom na kukovima, vruće hlačice i ultraminice nosile Zagrebom prije pola stoljeća.
Fascinirali su me komentari i izostanak imena autora, gradskoga reportera, koji tada nije imao ni digi kamere ni mobača, ali rupu na cipeli sigurno je, jer događaja nije kao danas bilo na svakom koraku i trebalo je pješačiti. Na iskrivljenom ramenu bila je oteška torba, a imaš li što na filmu u starinskim fotićima doznao si tek u redakcijskom labosu. Fotke tada nisu radili čipovi nego ljudi, a novinske ploče za stranice piljene su pilama za željezo – i nitko na slici nije bio dekapitiran ili unakažen. Neki od nažalost pokojnih „momaka s rupom na cipeli“ (Cajzek, Radovčić, Kelemenić, Lipić, Grčman i plejada sličnih) za te poplave sigurno su zagazili u vodu da „svjetlopis“ bude dojmljiviji i vjerniji.
Današnja računala, o čemu se nekad sanjalo, otpilila su fotki ime, osakatila format (pogledaj integralnu sliku) i omogućila famozni forum na kojem se znalci uglavnom ne javljaju bez prijeke potrebe. Zato starim kolegama u čast (a mladi neka spase profesiju zbog svojih imena, ličnosti i egzistencije) prilažem jedan svoj retro kada je u to doba Zagreb krenuo preko Save i prema nebu. Bilo bi lijepo da se tadašnja mlada građevinarka Industrogradnje (10 tisuća radnika), a sada možda sretna baka javi i potvrdi ovu reportersku crticu.