Zagrebački obrti koji nisu izumrli

Vinku Zvošecu u njegovoj radnji u Ilici gotovo svaki sat zvone deseci starinskih ura koje stoje na zidu. Malena radnja prepuna je satova svih oblika, u vitrini stoje oni ručni, no i džepni stari stotinu godina. A Zvošec svaki dan već 58 godina sjedi u svom urarskom stolcu proučavajući i popravljajući i najsitnije detalje.

Nema nasljednika

U Zagreb je stigao iz rodne Kotoribe trbuhom za kruhom želeći ostati samo privremeno dok ima posla.

A posla ima i danas...

– Radim ono što nitko u Hrvatskoj ne zna. Popravljam jako stare satove, no i rekonstruiram dijelove koji nedostaju. Imam i dlijeto kojim rezbarim kako bi usavršio drvene primjerke – kazao je Zvošec pokazujući sat iz 19. stoljeća. Vlasnik ga je donio na popravak, no još odlučuje želi li ga popravljati, jer bi ga to stajalo nekoliko tisuća kuna. Ure koje popravlja uglavnom donose stare zagrebačke obitelji koje su ih dobile u nasljedstvo, no znali su k njemu dolaziti iz svih dijelova Hrvatske.

– Jedna gospođa iz Malog Lošinja donijela je uru koja je stajala kod riječkog urara godinama – rekao je Zvošec koji će raditi dok može jer zainteresiranih šegrta nema. Morat će, kako sam kaže, staviti ključ u bravu.

Nasljednika za svoj posao traži i poznati zagrebački torbar Juraj Filipčić kod kojeg su ručno rađene torbe kupovali mnogi politički dužnosnici. Ne želeći nikoga imenovati, Filipčić ističe kako je zbog stalnih mušterija i opstao gotovo pedeset godina, koliko je njegova radnja otvorena.

– I popravljam torbe. Ipak, najveće mi je zadovoljstvo u ruke primiti svoj proizvod nakon 15, 16 sati rada koliko mi treba za izradu najkompliciranije torbe – priča Filipčić, a iza njega na zidu stoji koža udava dugačka otprilike dva metra.

Torba od 8500 kuna

Upravo je ta najzahtjevnija torba i najskuplja, stoji 8500 kuna jer se sastoji od kože tri mladunca krokodila koja zahtijeva posebnu obradu. Trenutačno je u dućanu devedeset posto torbi njegovih ruku djelo, a nakon 1. srpnja više neće uvoziti.

Ulaskom u Europsku uniju staklari Marković moći će reći da je njihova radnja preživjela četiri sistema. Otkako je osnovana 1919. godine, staklarna je na istom mjestu u Ilici 51, i u njoj danas radi treća generacija te obitelji. Damir Marković radi sa suprugom Tajanom, a poslu uče i kćer koja je gotovo svaki dan u radnji.

– Osnovao ju je moj djed, koji je i preminuo od sepse jer se porezao staklom na poslu. Posao je preuzela moja baka, moj otac je učio uz nju, a ja sam u poslu od petnaeste godine – priča Damir Marković, koji se nakon završena fakulteta vratio obiteljskom poslu. Njegov otac Josip Marković, iako u mirovini, često navrati u radnju, koja je od mjesta gdje se obrađivalo staklo postala atelje za uokvirivanje slika. Prostor je i mjesto na kojem stari Marković svake godine slavi rođendan kada se okupljaju svi stari obrtnici od Ilice do Britanca. Kao tajnu uspjeha navode osoban pristup mušterijama, koje ne smiju izići nezadovoljan iz radnje, no i tradicija te lokacija uvelike su zaslužni da su preživjeli gotovo sto godina.