Starom štihu trebaju udobniji stolci

Kroz ovalne prozore Gradske kavane promatraju bijeli prekrivač na Jelačić placu, razgovaraju, smiju se, čitaju novine... Na licima izrazi ugode i mira, lijepo se družiti u toplome i promatrati središnji trg metropole.

Toplina zbog koje isti ljudi godinama, pa i desetljećima uvijek navraćaju u Gradsku kavanu ipak nije ona iz radijatora. Ona živi u ugodnom žamoru, atmosferi, nosi je miris duhana, kave i nadasve prijateljska lica... Toplina za dušu.

Za knjigu napisati
– Dolazimo tu već četrdesetak godina. Na čvenk sa društvom ili poslije kakvog koncerta. Nađemo se sa prijateljima iz gimnazije. Gradska kavana nam znači puno, tu se družimo u finom ambijentu bez buke i galame – kažu umirovljenice Jelka Herak i Jasna Abramić.

Vijesti o novom najmoprimcu kavane Pavi Zubaku ih ne uznemiruju puno.
– Samo se nadamo da neće kavanu preurediti u neki moderniji stil, ona mora zadržati svoj štih! Novac se eventualno može uložiti u ugodnije stolce i separee – kaže Jasna.

Između 10 i 12 sati u Gradskoj kavani nije lako pronaći slobodan stol, dovoljno to govori o njoj, zaključuje poznati slikar Dimitrije Popović kojeg smo na katu kavane zatekli u razgovoru sa radijskom urednicom Slavicom Bastaić Batinović.
– Kada se prisjetimo tko je tu sve dolazio možemo reći da Gradska kavana predstavlja povijest Zagreba – kaže Popović. Pokazuje nam susjedne stolove za kojima je znao razgovarati sa Dragutinom Tadijanovićem koji bi mu prepričavao davne zagrebačke priče.

Posebnost Gradske kavane zapaža se na samom ulazu i susretu sa gardorobijerom Tomom Prajsom. Nasmijano, srdačno pozdravlja većinu onih što ulaze kao stare znance.
– Pa gdje si zadnjih dana?...

Kavana je njegov život, tu je još od 1962. godine, konobario je, radio kao šef, sad volontira na garderobi jer, kaže, drago mu je tu biti sa ljudima koje zna.

– Tu sam proveo 45 godina života i mogao bi napisati knjigu o životnim pričama iz Gradske kavane. Takvo druženje, stalni gosti..., pa ovakve kavane nema u istočnom dijelu Europe, treba sačuvat ovu tradiciju – sentimentalan je Prajs. Radio je i u Gradskom podrumu, posluživao Miroslava i Belu Krležu, Augustinčića...

Još da pjeva Jimmy
Lava Petra Mornara, splitskog umirovljenika, zatekli smo samog na katu kavane. Pije kavu i uživa, prisjeća se dana kad je tu pedesetih godina kao student plesao valcer i tango.
– Ma ova kavana ima patinu, vonj! Mirisi i ambijent daju čovjeku osjećaj udobnosti i sigurnosti. Divno staro austrougarsko zdanje! – kaže Mornar.

Samo su, smatra, cijene malo paprene u odnosu na splitske kavane. Bilo bi savršeno, kaže, da se u pozadini čuje piano, i da pjeva netko poput Jimmy Stanića.