Kada se lani dogodio prvi Aftertaste bili smo oduševljeni jer je konačno jedan događaj uspio kontinuirano danima na platou Kvaternikovog trga okupljati ljude. Željeli smo da se dogodi i drugi kako bismo se uvjerili da doista postoji formula koja će oživjeti kontroverzni projekt Milana Bandića. Podsjetimo, pokojni zagrebački gradonačelnik prije 18 godina otvorio je novi format Kvaternikovog trga izazvavši negodovanje jer je tada jednu od najposjećenijih tržnica u gradu preselio na Šubićevu dok je na njezinom mjestu ostavljen plato samo s cvjećarnicama kojima je kasnije dodana slastičarnica Vincek i pekara Dinara. Bio je u pravu za tržnicu, na novom mjestu ona je dobila i zatvoreni prostor, i dalje lijepo radi u bilo koje doba godine, cijeli je niz kioska, nađe se štogod i za pojesti, u njezinom je sklopu i javna garaža, pa i kafić s jednom od najboljih kava s pogledom u gradu. Čini se da danas Tržnica Kvatrić jedina brani čast starih zagrebačkih tržnica. No, što se platoa tiče, tu gradonačelnik pogodio – nije.
Godinama i godinama plato je zjapio prazan, s jalovim pokušajima da se tamo organiziraju ili Adventi ili kakve ruralne priredbe. I sve bi završavalo prilično porazno. Bilo je i vidljivo zbog čega. Stvari su mahom prepuštane organizatoru gdje je grad samo davao prostor, ali bez ikakve podrške ili minimalnih kvalitativnih uvjeta da se tamo nešto održava. Očajno je to znalo izgledati, praktično svaki puta bez ljudi. I onda Aftertaste. Ekipa iz Vinarta uspjela je dokazati da je do uspjeha koji puta jednostavno doći. Ovaj festival održava se tek koji tjedan nakon godišnjih, kada je još toplih dana, s ponudom u kojoj se može naći svatko. A najvažniji je trik, koji to uistinu zapravo i nije, jest da se na Aftertaste može doći, i opušteno sjesti, kako bi se popio koji gutljaj i pojeo koji zalogaj. Prva je naša zamjerka općenito zagrebačkim gastrofestivalima što ne nude niti dio gastronomskog ugođaja. Nikada nam se nije svidjelo što često i dosta skupo plaćeni zalogaj moramo pojesti s nogu, često i na mokrome.
U hrani je potrebno uživati a na Aftertasteu se to nudi na otvorenom s prednosti čvrste podloge i dobre logistike. Plato je na tramvajskoj stanici, s druge strane je javna garaža. S glazbom i dovoljno mjesta za svakoga da sjedne i pravilno konzumira svoje iće i piće, Aftertaste je postigao onaj speakeasy ugođaj kakav se rijetko nalazi i u ugostiteljstvima. Nisu ništa neobično cijele obitelji s djecom, ekipe mladih, svi u odličnom raspoloženju. Nakon jednodnevne odgode, svejedno je padala kiša cijelog dana, da bi se razvedrilo upravo za početak i odmah sve popunilo. Svi su čekali Aftertaste. I ove je godine tu odličan odabir vina, ništa čudno, potpisuje ga Saša Špiranec.
Tako smo prve večeri probali Benvenutijevu Malvaziju, Škegrinu žilavku Carsus, Kastov Chardonnay, Frankovku, pretpremijerno graševinu Omnia, Kosove chardonnay i graševinu… divota sve jedna do druge, a ima toga još, kao koktela i piva, i po vrlo korektnim cijenama. Kao što je i hrana. Ponovo je ondje Petrus Tina Miletića s odličnim soparnikom, srdelama, odreskom i potrbušinom od tune, Jakobovim kapicama na žaru, ponovo na Ofyr roštilju s otvorenim plamenom, Ivana Bekavac s focacciama, pogačama garniranima šalšom, pršutom, kombinacijama… Jellyfish in Space nudi te odlične zalogaje, tamo je i provjereni burger Mrav. I onda imate Crofnu, brdo sira na Presidentovoj kućici. Cijene vrlo u redu za jedan festival, sve je odlično i fino, ali je atmosfera ta koja će prodati baš sve.
Ma ne mora vam ni riješiti Jakuševac kad vam je pogodio Kvatrić