'Neću masirati u rublju kao neke magistrice'

“Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća. Ali ja vam kažem da vi radeći ispunjate dio zemljina najdaljeg sna ...i držeći se posla istinski ljubite život”, kaže književnik Halil Džubran u “Proroku”. One koji ne rade naziva “gluhom i nijemom sviralom dok sve drugo pjeva”.

Uz staklo nade Zavoda za zapošljavanje u Zvonimirovoj, oblijepljeno radnim ponudama, jučer smo zatekli gužvu “nijemih svirala” koja se trude da “poteku pjesmom” i osiguraju sebi i svojim obiteljima dostojanstven život bez materijalnih trauma. Neki od njih dopustili su nam da zavirimo u njihove sudbine.

Ne znaju se laktati
– Ovdje na Zavodu nas vozaju kao beba zvečku! Diplomirala sam na Šumarskom fakultetu 1992. godine i otad sam na burzi. Nikad se nisam zaposlila u struci. Na Zavodu mi predlažu prekvalifikacije i da čistim parkove volonterski u zamjenu za besplatan tečaj kompjutorskih programa koje već imam u malom prstu – požalila nam se Vera Pavlović.

Otac joj pomaže preživjeti i prehraniti dijete, tu i tamo radi honorarno.

– Ovdje se možete zaposliti ako imate debelu vezu. Mi na burzi smo ipak uglavnom obični smrtnici koji se ne znaju laktati, a ne želim u donjem rublju masirati guzonje kao neke magistrice koje znam – kaže Vera.

Neki pak svraćaju do Zavoda bez želje za radom.

– Dolazim tu već šest godina svaki mjesec po pečat zato što preko Zavoda imam zdravstveno osiguranje. Ne mogu raditi ništa zbog bolesne kičme. Nudili su mi posao njegovateljice, ali sam odbila – kaže pedesetogodišnja Snježana.

Ivan je pregledavao oglase na staklu Zavoda tražeći posao sinu.

– Moj sin traži bilo kaj već nekoliko godina, ali na 80 posto molbi za posao nitko mu ne odgovara. Problem je i što se nude uglavnom poslovi na određeno vrijeme. Trebali bi ljudi ići na razgovore za posao, umjesto da pišu molbe, to bi bilo konkretnije – predlaže Ivan.

S djetetom u naručju na šalterima Zavoda pojavila se i samohrana majka Lidija Puljić (23), kemijska tehničarka.

– Nisam uspjela dijete smjestiti u vrtić pa sam morala odbiti posao koji su mi nedavno nudili iz Zavoda. Kažu da će me skinuti sa Zavoda ako još dva puta odbijem posao – žali se Lidija.

Otkaz nakon 32 godine
Socijalno ugrožene obišli smo i u Pučkoj blagavaonici “Branimirova”.

– Na burzi sam bio godinama i uvijek su mi nalazili posao u firmama pred stečajem pa nikad nisam radio dulje od godinu dana na jednom mjestu. Sad imam mirovinu od tri tisuće kuna, ali imam troje djece, zato se ovdje hranim – kaže Alija Kičić. Branka Gležar (62) kuhala je u “Nikoli Tesli” trideset dvije godine. Kad je tvrtku preuzeo Ericsson, dobila je “košaricu”.

– Imam samo 1500 kuna mirovine. Što ću, prijavila sam se na socijalno i sad tu jedem! – kaže Branka.