Priča o Ašu je, kako kaže ravnatelj Agronomske škole Ivica Marinić, priča o jednom usvojenom i stotinama osvojenih. – Prije dvije i pol godine osmogodišnji psić je zalutao u našu školu, vlasnik ga više nije htio primiti pa smo ga mi udomili, a on nam je to vratio velikom ljubavlju. Stotine naših učenika i djelatnika škole, osvojio je svojom ljubavlju – ističe.
Aš, nastavlja Marinić, nije prvi pas koji se slučajno našao u školskom dvorištu pa im je procedura bila već dobro poznata. Otišli su u veterinarsku ambulantu, očitan mu je čip i nađen vlasnik, govori. – Međutim, on je rekao da ga ne može primiti i mi smo ostali s dilemom, koja je vrlo kratko trajala, ostaviti ga ili ga udomiti – objašnjava ravnatelj. A kada je pala odluka da Aš ostaje, otvorilo se pitanje gdje ga smjestiti. – Ogradili smo dio dvorišta od nekih 80-ak kvadrata, ispod stabla lipe, tako da ima hlad, a kupili smo mu i lijepu pseću kućicu – ističe Marinić.
Aš je na neki način postao zaštitno lice škole pa se sada u školskoj trgovini mogu kupiti majice s njegovim likom, magnetići, njegov portret krasi zid škole, posebno za njega osmišljen je keksić, a od nedavno je dobio i slikovnicu "Aš i njegov keksAš" koju je napisala profesorica Marinela Draganović, a učenici koje vodi na medijskoj grupi uz pomoć umjetne inteligencije napravili su ilustracije. – Slikovnica je nastala iz ljubavi prema Ašu i želje da priča o njegovu dolasku i odnosu kojeg je stvorio sa svima nama, ostane zapisana – objašnjava profesorica.
U slikovnici nema izmišljenih dijelova, napominje, a tekst je nastao u jednoj noći. – Kada sam ju prvi put pročitao, oči su mi se napunile suzama – dodaje Marinić koji je četveronošca Jack Russell terijera nakon otprilike dva mjeseca od njegova dolaska u školu odlučio povesti sa sobom kući.
– Obuzela bi me tuga zbog načina na koji me gledao kad bih odlazio. Ubijalo me to. Srećom, i supruga voli pse, čak je i htjela ranije udomiti još jednog da pravi društvo našoj maltezerici Beli – govori Marinić dodajući kako je Aša u samim počecima sa sobom vodio samo vikendima, a onda se uselio za stalno.
Ipak, od škole nije odustao. Markira samo kada padne kiša, a i kada krene hladnije vrijeme češće će se ostajati družiti kod kuće s Belom. – Aš je donio manire mangupa iz Dubrave, nije veliki kavalir, uzet će poslasticu prije Bele koja je prava dama, ali jako se lijepo slažu– napominje Marinić.
A kada ide u školu, dan mu, objašnjava, započinje šetnjom već utabanim stazama do njegove kućice. Njuška, istražuje, obavi nuždu i nakon toga, svatko odlazi u svoj ured, dodaje kroz smijeh. – Rijetko kada je sam, mi imamo oko 500 učenika, vrt nam je učionica na otvorenom, a djeca tu rado provode i slobodno vrijeme pa uzmu povodac i prošetaju našeg ljubimca – kaže Marinić dodajući kako i osobno, kada mu posao "pređe preko glave", iziđe i prošeta Aša.
– On nam je svima kao neka vrsta terapije – kaže. Aš ima karakteristike svoje pasmine, dodaje, živahan je, tvrdoglav, radoznao i inteligentan, a voli se i puno maziti. – Djeca ga obožavaju. To je možda i najvažniji dio priče. Upjevamo u tome da djeca usvoje te neke socijalne vještine, ljubav prema životinjama i ljubav prema nekome tko je nejak, napušten i sam – nabraja ravnatelj.
Profesorica Draganović dodaje, pak, da joj je kao majci dvoje djece važno da budu što više okruženi pozitivnim, inspirirajućim pričama. – To me potaknulo i na pisanje slikovnice koja je dostupna i u digitalnom i u tiskanom izdanju koje se može kupiti u našem malom školskom dućanu – napominje. Koliko su ga učenici zavoljeli, dokazuje i inicijativa da naprave keks za Aša čiji se recept nalazi i na zadnjoj stranici slikovnice. – Imamo zanimanje agroturistički tehničar gdje učenici imaju i program kuharstva i oni su napravili keks od prirodnih sastojaka, jaja od naših kokica, domaćih jabuka, mrkve i zobenog brašna, i nazvali ga KeksAŠ – objašnjavaju nam naši sugovornici.
Kad je prva tura keksića bila gotova, djelatnici škole odlučili su provjeriti kako će na njih reagirati njihovi ljubimci. Svi su ih ponijeli kući, a prve reakcije zabilježili su i kamerom. – Ja sam ih prvo dao Beli, koja je razmažena i izbirljiva kad je hrana u pitanju, ali pojela ih je s takvim guštom. A kakva je tek bila Ašova reakcija, to vam ne moram ni govoriti – kaže Marinić.
A osim Aša, u školskom vrtu svoj su dom pronašle i tri ovce, dvije mini koze i mladi kozlić, kukmaste kokoši, patke, a uskoro iz Like, točnije s Udbine, dolazi buša. – Sve te životinje su nam potrebne zbog animalnog dijela nastave, a jedna od ovaca, Jana, srcu mi je draga gotovo koliko i Aš – ističe Marinić.
Ako ovo nije prijelomna vijest ne znam što je!