Zagreb Splitu nije kriv

Almira Osmanović, ravnateljica Baleta splitskog HNK, u sklopu povećega napisa o “Splitu kontra Zagreba”, kaže: “Vidi se jaka centralizacija, Zagreb se preferira, lakše se u njemu živi. Novac je u Zagrebu, za sve ima puno više novca.” Ministar Biškupić odbio je za intendanta splitskog HNK potvrditi estradnog zabavljača Duška Mucala, splitski gradonačelnik Kerum žestoko je reagirao. O svemu odlučuje Zagreb, ne može to više tako, poručuje Kerum.
 
To je izazvalo novi val napisa o centraliziranoj Hrvatskoj i novi val optužbi protiv Zagreba. Osmanovićkina izjava karakteristična je po poopćavanju. Ako u glavnom gradu “za sve ima puno više novca”, moglo bi se pomisliti kako za oko milijun stanovnika metropole teku med i mlijeko. To je, dakako, daleko od istine. Dapače, službene će statistike reći da u Zagrebu ima razmjerno više sirotinje nego u Splitu te da u zajedničku državnu blagajnu Zagreb daje mnogo više nego što mu se iz nje vraća. Možda su neka ministarstva i druge institucije u Zagrebu krivi za splitske nevolje i za nevolje drugdje u Hrvatskoj, ali ta ministarstva i institucije nisu Zagreb. One imaju svoje ovlasti i adrese i baš nimalo nisu zaslužne za “prednosti” koje Zagreb ima u usporedbi s ostatkom Hrvatske. Dapače, stručnjaci uvjeravaju da bi glavni grad bio jednako moćan i bez njih te da bi baš njemu decentralizacija najviše odgovarala.
 
Stvaranje velikih gradskih središta u prirodi je ljudskih zajednica, bez gospodarske, tehnološke, intelektualne, obrazovne i upravljačke moći tih središta nezamisliv je razvitak država pa hrvatska metropola u tome nije nikakav izuzetak. Paradoks najnovijih optužbi protiv Zagreba sadržan je u osobi od koje su počele. Ta je osoba splitski gradonačelnik Željko Kerum, koji se sve više bogatio dok je Split sve više siromašio.
 
Nije, dakle, riječ ni o kakvoj prednosti Zagrepčana pred Splićanima nego o gospodarskim i drugim elitama koje radi svojih interesa podjaruju vatre i vatrice negativnih mitova i mistifikacija na relaciji Zagreb-Split. U čemu to nezaposleni Splićanin može pozavidjeti nezaposlenom Zagrepčaninu, splitski umirovljenik s manje od 1500 kuna mirovine istom takvom zagrebačkom umirovljeniku, Splićanin s minimalcem Zagrepčaninu s minimalcem, ili zaposleni Splićanin koji ne prima plaću istom takvom Zagrepčaninu?
 
Ali kad, na primjer, Jurica Pavičić sriče jugokonstrukcije o tome kako je Split u komunizmu cvao, a u posljednjih dvadeset godina Zagreb mu se zbog toga osvećuje, onda se ne govori jezikom gospodarske i socijalne stvarnosti nego se nastoji zamračiti pamet i razuzdati emocije.
 
Kome je do istine, može se lako obavijestiti da su navlas iste optužbe protiv Zagreba dolazile iz Splita i u bivšoj državi. A niodakle se i u socijalizmu i u demokraciji u glavni grad nije toliko hrlilo kao iz Splita i nitko ga kao Splićani i Dalmatinci nije toliko “centralizirao”. Nevjerojatno je da se Zagreb najviše i najteže optužuje iz regije iz koje su ga doseljenici učinili “najvećim dalmatinskim gradom”. Uostalom, jedan od najprepoznatljivijih simbola Splita, list “Slobodnu Dalmaciju”, zagrebačkom je tajkunu bez trunka otpora prodao rođeni Splićanin Ivo Sanader.
 
Dakle, kad je riječ o većini i splitskoga i zagrebačkoga stanovništva, baš nikakva razloga za antagonizme nema, jer ono ničim ne sudjeluje u zagrebačko-splitskim prijeporima koje potiču mediji i elite. Koliko je fabriciranje toga antagonizma komično vidi se po tome što se ljevičari groze činjenice da se regionalizam sada korijeni u kerumovsko-thompsonovskom kultu “gena kamenih”, te tako kompromitira tu plemenitu ideju, bit će najplemenitiju u vrijeme komunizma kad je “Split cvao”!