Za Kistanje recept mitropolita Jovana

Došlo je vrijeme u Hrvatskoj da nas prestanu praviti budalama. Na svim razinama. I u svim mogućim situacijama. I da nas umjesto s uzrocima događaja neprestano suočavaju s posljedicama. Koje iz dana u dan postaju sve tragičnije. Kao u posljednjem slučaju sukoba bogoslova iz pravoslavnog manastira Krke i maloljetnika iz Kistanja, mahom Janjevaca, koji je politički vrh na čelu s psihološki, emotivno i politički rastrojenim premijerom odmah etiketirao kao međunacionalni sukob u kojemu su krvoločni Hrvati napali janjad iz bogoslovije, a kasnije se utvrdilo da ti krvoloci potječu iz SDP-ovih obitelji, a janjad na svoje Facebook-profile lijepi slike komandanta Draže. Nazdravlje!

Nažalost, tragični i tužni incident (jer svako je nasilje neminovno tragično i tužno samo po sebi) u manastiru Krka i oko njega ima dublje korijene. Oni možda nisu vidljivi današnjim mladim generacijama (premda je i iguman morao odletjeti zbog svoga nasilja i nacionalizma), ali sežu u nedavnu prošlost, kada je Srpska pravoslavna crkva svojim cijelim bićem stala uz bok agresora. Svi su episkopi napustili Hrvatsku, povučeni su svi svećenici (osim onih koji se nisu dali i koji su bili šikanirani) i praktički je crkveni život u potpunosti stao. SPC je otvoreno poručivao s najviših razina da ne prihvaća Hrvatsku kao svoju domovinu premda je bilo nekoliko kurtoaznih susreta na najvišim ekumenskim razinama Katoličke i Pravoslavne crkve. No, kada se vidjelo da se hrvatski suverenitet nikako ne može anulirati i da je Hrvatska i vlastita i međunarodna stvarnost, SPC je morao promijeniti svoju politiku.

Ta promjena politike i prihvaćanje stvarnosti kao jedine zadane mogućnosti najbolje su vidljivi u ponašanju mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije Jovana (Pavlovića) koji je među prvim episkopima SPC-a shvatio da mu je Hrvatska jedini dom i radno mjesto. Njegova iskrena pragmatičnost vrlo je brzo dobila odjek i u političkim, medijskim i javnim krugovima i mitropolit Jovan prepoznat je kao autentičan i suveren sugovornik o svim aktualnim temama. To mu je omogućilo da u crkvi Preobraženja Gospodnjeg u središtu Zagreba ugošćava politički vrh Hrvatske, sagradi elitnu pravoslavnu gimnaziju u elitnom dijelu Zagreba, rukuje se s papom itd.

S druge strane, u okrilju manastira Krka i tamošnjeg episkopa sasvim je druga klima. I to jako dobro znaju i unutar same Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj pa i interni odnosi nisu idealni. Naravno, to sve znaju politički predstavnici Srba u Hrvatskoj koji već godinama i desetljećima žive kao bubreg u loju zagovarajući tobožnji dijalog između Srba i Hrvata, koji – budimo iskreni do kraja – ondje gdje je doista zaživio njima izbija i posljednju kunu iz džepa jer nikome tamo nisu potrebni.

S druge strane, svojom nakaradnom politikom u počecima hrvatskog osamostaljenja SPC je trajno oštetio svoj svećenički korpus koji se crpio većinom iz Hrvatske. Sad mora “uvoziti” svećenike iz Srbije, a još više iz BiH. Pa tako i bogoslove, što se vidi sad u Kistanju.

A rješenje problema vrlo je jednostavno: prihvatiti recept mitropolita Jovana. Tj. iskrene želje za suživotom i dijalogom jer danas svakome mora biti jasno da druge opcije nema. Sve suprotno rađat će nove sukobe i razbijene nevine dječje glave.