Da je Vlado Jordan šef umirovljeničke udruge u nekoj od američkih saveznih država, pred izbore bi ga lijepo gledali i demokrati i republikanci. Svima je do glasova umirovljenika iako ih je teže “kupiti” s obzirom na to da je i prosječni američki penzioner puno bogatiji od hrvatskog.
Ali Jordan je tu gdje je, u sredini koja je navikla na predizborno ulagivanje Hrvatima u BiH, braniteljima, rodiljama, no još nije dokraja prihvatila umirovljenike kao trajno relevantnu biračku skupinu. A oni su, voljom politike, postali toliko mnogobrojni da ih više nijedna ozbiljna stranka neće moći bagatelizirati.
Jasno da su sa svojom strankom u parlamentu i u vladajućoj koaliciji dobili polugu političke moći, no umirovljenici je imaju već samim tim što ih je mnogo, više od milijun, i što su njihove mirovine većinom ispod razine koja bi omogućila dostojanstvenu starost. U životnoj dobi kad više nemaju zdravlja, kad više nisu potrebni ni poslodavcu ni obitelji, poniženi su i zbog siromaštva.
Zato, kad političke stranke zaigraju na kartu teškog položaja umirovljenika, goli politički interes tad se može s vrlo malo napora zamotati u mnoštvo uvjerljivih argumenata. Za umirovljenike zapravo nikad nije bilo suvislog scenarija, ali su u svakom bili teške popratne žrtve. Početkom 90-ih, pa i poslije, vlasti su olako dopuštale novim vlasnicima tvrtki da višak zaposlenih prikopčaju na mirovinski fond.
Tih je godina umirovljenička populacija naglo nabujala, a kad su državne jasle postale pretijesne, uvedena je mirovinska reforma koja je zakvačila – opet umirovljenike. Današnja Hrvatska zato prema umirovljenicima ima stanovitu moralnu obvezu.
Na njihovim je leđima socijalizam preveden u kapitalizam, na njihovu se strpljivost računalo u poratnim godinama kad je prioritet davan svemu drugome osim njima, a sada društvo ni u kojem pogledu nije u takvoj krizi koja bi opravdavala da se umirovljenike opet ostavlja na čekanju.
O tome već postoji visoka razina suglasnosti pa su već prošle godine gotovo sve opozicijske stranke izašle s nekim prijedlozima. Vladajući su obećali da će na tome raditi, ali iz njihovih laboratorija još nije izašlo ništa konkretno. Iako je jasno da Sanader hoće najprije financijski zatvoriti ovu godinu kad mora osigurati još dvije rate umirovljeničkog duga, u stavu vladajućih bar su tri pogreške.
Prvo, kad Vlada i dalje odugovlači rad na rješenju za nove umirovljenike iako je koalicijskim partnerima obećala zajednički rad u Povjerenstvu, to djeluje kao bahato podcjenjivanje HSU-a i problema novih umirovljenika. Drugo, teza da bi izjednačavanje starih i novih umirovljenika srušilo mirovinsku reformu, odnosno drugi i treći stup, nije uvjerljiva. Ako bi prosječna mirovina novih umirovljenika narasla sa sadašnjih 1560 na 2100 kuna, koliko u prosjeku primaju stari umirovljenici, koga bi to od novih naraštaja moglo odvratiti od uplata u drugi i treći stup? Kakvu to materijalnu sigurnost pruža mirovina od 2100 kuna? Treće, tvrdnja da za poboljšanje položaja novih umirovljenika nema novca, točna je možda samo u ovom konkretnom trenutku. Čim za to bude postojala politička volja, više se neće gledati na prepreke, nego kako doći do rješenja.
Kad su Račan i Čačić poželjeli graditi autocestu do Splita, za to nije bilo ni kune, pa je cesta ipak sagrađena. Kad je Sanader odlučio isplaćivati dug umirovljenicima, također nije bilo novca, ali je naposljetku ipak osiguran. Zato ni projekt “novi umirovljenici” nije bez realne šanse, samo nema dovoljno političke volje. Barem zasad.