Vrijeme islamizma, čini se, tek dolazi

Još nedavno val demokratizacije u arapskim zemljama, tzv. Arapsko proljeće uspoređivalo se s padom Berlinskog zida premda su mnogi već tada upozoravali na naivnost takvih usporedbi. Dakako, pokretačka snaga gotovo cijelog arapskog stanovništva od Tunisa, preko Egipta i Libije, kada su s vlasti svrgnuti diktatori poput Mubaraka ili Gadafija, bila je islam. U tom je smislu on odigrao pozitivnu ulogu, i to je bilo dobro. Međutim, kad danas pogledamo što je od vala demokratizacije u zemljama Arapskog proljeća ostalo, vidjet ćemo da je taj val izgubio zamah i svoju prvotnu snagu. Sviđalo se to nama ili ne, od Egipta pa sve do Magreba polako ali sigurno uvodi se islamsko pravosuđe, tzv. šerijat.

Upozoravajućih naznaka u kojem se smjeru kreće Arapsko proljeće bilo je već u njegovoj ranoj fazi. U Tunisu, u prvoj zemlji koja je srušila dugogodišnju diktaturu jedne stranke, na prvim višestranačkim izborima koji su u toj zemlji održani prvi put nakon davne 1956. godine, uvjerljivu pobjedu odnijela je islamistička stranka Ennahda.

To je bilo prvo iznenađenje. Ennahda se doduše zaklinje u tolerantni islam, ali u krugovima intelektualaca i boraca za ljudska prava vladaju skepsa i zabrinutost. Islamistička stranka Muslimanska braća na nedavno održanim izborima u Egiptu osvojila je većinu glasova. Stvarnu vlast još uvijek drži vojska. Od pada Mubaraka u zatvorima je pod sumnjivim okolnostima završilo 12.000 ljudi.

Libija je nakon pada Gadafija rastrgana zemlja u kojoj se za vlast bore razne lokalne milicije. Neposredna posljedica nedavnog rata u Libiji, koji je NATO vodio uz podršku Arapske lige i Saudijske Arabije, trajni je kaos u susjednom Maliju. Tamo su Tuarezi proglasili neovisnu državu Azawad.

Njih je Gadafi bio integrirao u svoju vojsku, odlično su naoružani, a u toj novouspostavljenoj državi uveden je šerijat, zabranjeni su alkohol i zapadna glazba, a tamošnje islamističke skupine usko surađuju s Al-Qa’idom.

Na početku Arapskog proljeća bila je sveprisutna želja za slobodom i demokracijom. Međutim, želju da se sruše dugogodišnje diktature u arapskim zemljama zapadni su političari pogrešno protumačili kao potvrdu da stanovništvo odbija islamističke stranke.

Sekularizacija je u zapadnim zemljama počela još u srednjem vijeku i trajala je, preko humanizma i renesanse, sve do modernih vremena. S druge strane, sekularizacija je u arapskim zemljama očito došla prekasno. Osim toga, manjkavo je provedena. Islam je i dalje dominantna kategorija koja zadire u sve pore života. Diobe na vjeru i politiku, kao u zapadnim zemljama, još uvijek nema, a islamističke stranke sve više jačaju. Njihovo vrijeme tek dolazi.

Međutim, za zapadne “realpolitičare“, kada je primjerice riječ o Saudijskoj Arabiji, primjena šerijata i njegovih negativnih posljedica za ljudska prava nikome ne smeta. U pitanju su, dakako, nafta i biznis. Kada je, pak, riječ o Iranu, zgražanju i osudama nema kraja. Moral je kod zapadnih političara još uvijek proizvod gospodarskih i političkih interesa.