Vlast reakcijom pokazuje da kaska za zbivanjima

Nezadovoljstvo građanstva “erupcijom nasilja” sve je očitije – političari su, ipak nekako, morali “energično reagirati”. Kao i obično u političkome jeziku, prilog je ispao važnijim od glagola, pa su – barem privremeno zadovoljni premijerovom (neprijepornom) energičnošću – mnogi u javnosti propustili razumjeti što to, zapravo, označuje glagol re-agirati.

Vlast, naime, reakcijom jasno pokazuje da kaska za zbivanjima u društvu – i nije samo ona za to kriva. S jedne je strane dobro znano da u poratnim društvima nasilje takoreći zakonito raste. Naprosto, velik je broj ljudi u ratu navikao vjerovati u nasilan način rješavanja problema.

S druge pak strane, skokovito povećavanje socijalnih razlika nakon desetljeća ideologizirane jednakosti zaoštrava svakidašnje napetosti u zajednici. Promjene će ministara i vodećih policajaca pomoći.

Policija će, eventualno, nešto učiniti, bude li joj omogućeno da profesionalno funkcionira, a to znači djelovanje bez političkog miješanja što bi jedino i bilo smisleno. No, čak i u slučaju potpuna uspjeha u rješavanju posljednjih zločina, problem neće biti ni približno apsolviran. Riječ je, ponajprije, o pogrešnome pristupu seriji nasilnih akata posljednjih mjeseci, pristupu koji počiva na statističkoj interpretaciji zbivanja. Ipak, dubinski, valja se suočiti s društvenim navikavanjem na nasilje.

Ne samo na razini poslijeratnoga, postkomunističkog sindroma. Riječ je o specifičnome kolopletu okolnosti započetih kriminalno glupom odlukom OUN-a o nametanju embarga na oružje. Zbog rata je, tako, postalo nužnim oružje kupovati mimo političke i pravne procedure, na bitno privatiziran način.

A nakon rata privatne su veze ostale, novac prikupljan za tu svrhu ionako je od samih početaka raznoliko trošen, stvarala su se prekonoćna bogatstva, njihovi su vlasnici postupno postajali uglednicima. U poslijejugoslavenskim prilikama mafija u nastajanju  poprimila je dvije posve neobične značajke. Prvo, lokalni su političari omogućili kriminalcima dospijevanje na višu razinu.

Drugo, domaća mafija u sebi sjedinjuje dvije temeljne karakteristike hrvatskoga društva – patrijarhalnu autoritarnost i težnju za životom “kak’ na televiziji” koja odgovara gradskome pučanstvu, ako ne i građanima. Upravo je stoga važno upozoriti i na to da “građanska Hrvatska koja otklanja nasilje” i nije baš posve nevina. Ne samo da joj – pretežito – nije smetalo ratno nasilje, nego je, ustrajno, prihvaćala nasilje dok se  odnosilo na manjine.

Konačno, “građani” su nerijetko s radošću prihvaćali mafijaše u društvo. No, sada su stvari došle odveć blizu i onima koji se smatraju zaštićenima. Jer, u obračunima koji već dugo traju stradavaju ne samo izabrane žrtve nego i slučajni prolaznici. Valjda, ipak, nije prekasno.