Kolumna

Župnik don Stanko Lasić podigao je u Dubrovniku jednu čitavu novu katedralu

Foto: Marko Prpić/Pixsell
Župnik don Stanko Lasić podigao je u Dubrovniku jednu čitavu novu katedralu
01.02.2015.
u 12:55
Velika i lijepa knjiga o dubrovačkoj crkvi Gospe Velike okupila je vrijedne ljude čiji se rad i pothvati u svijetu Zlatnog teleta namjerno prešućuju
Pogledaj originalni članak

Neku večer na jednom televizijskom programu naletio sam na film "Kapital" velikog grčko-francuskog redatelja Costa-Gavrasa iz 2012. godine. Jedna scena osobito me se dojmila. Glavni junak je profesor ekonomije koji u kratkom vremenu postaje gramziv bankar bez osjećaja odgovornosti prema društvu i ljudima na čijim otkazima zarađuje sve veće bonuse. U jednom trenutku vlastita ga žena pita što će sa svim tim novcem, a on joj, praznog i hladnog pogleda, odgovori: "A zar išta drugo postoji?".

Čini mi se to jednim od ključnih pitanja o svijetu u kojem živimo, o društvu koje i sami svakim svojim korakom i slovom stvaramo i oblikujemo. Doista, zar išta drugo postoji osim novca? Naravno da postoji, samo što je svijet sve više udešen tako da potiče zaborav. Zbog novca ustajemo, zbog novca radimo. Novac više nije sredstvo, novac je svrha i cilj naših života, talenata, nastojanja. Novac odlučuje o životu i smrti. Takvima se nastoje prikazati svi bogovi i božanstva, pa je tako i sa Zlatnim teletom iz podnožja Sinaja koje u ovom 21. stoljeću, čini se, definitivno odnosi pobjedu nad kamenim pločama kojima s planine uzalud maše Mojsije. Lako je danas biti ateist u odnosu na bilo koju veliku religiju osim ove koja neprimjetno ovladava svijetom.

Ne zaboraviti Brodskog

Same sebe i druge moramo svakodnevno podsjećati na život izvan i iznad novca. Jedni druge moramo hrabriti u čovječnosti koja u odnosu prema novcu ima samo dvije mogućnosti: ili njime vladati i služiti se kao sredstvom, ili mu robovati. Nisam kompetentan za analizu programa i obećanja kojima je u Grčkoj vlast osvojio Alexis Tsipras. Ali svim srcem navijam za njega i za djecu zemlje u kojoj je bila kolijevka europske demokracije i kulture.

Urota u koju sam prvu spreman povjerovati jest ona s ciljem odvraćanja pažnje od umjetnosti i kulture. Ona je globalna, ali u Hrvatskoj je osobito učinkovita. Prostor duha ne može se oduzeti i smanjiti, ali može ga se neprestano zatrpavati smećem. Proces više ne ovisi o profesionalnim medijima, vojska dobrovoljaca to radi sama. Što se prosvijećenosti tiče, informatičko osposobljavanje stanovništa ima suprotni učinak opismenjavanju. Ali, tehnologiju globalne komunikacije ne treba proklinjati nego se i njom treba služiti u obrani duha.

Famozne društvene mreže, na primjer, možda su doista i smišljene kao veliko globalno tračalište koje mozak svakog korisnika okiva bezvrijednim tričarijama, banalnostima i niskostima. Ali, nitko vam ne brani ostaviti vlastiti, drugačiji trag. Jedna mudra građanka tako me je upravo na Facebooku neki dan podsjetila na 19. godišnjicu smrti velikog pjesnika. Napisala je 28. siječnja: "Ne zaboraviti Brodskog...", a svoje upozorenje potkrijepila je ovom njegovom rečenicom: "To je ono što čovjek može da učini za nekog boljeg od sebe: da nastavi u njegovom duhu; mislim da je to zapravo i suština civilizacije."

Što mi to danas radimo u duhu boljih od sebe i znamo li uopće među našim prethodnicima i precima takve prepoznati? Ima puno lijepih i vrijednih odgovora na to pitanje. Mnogo je ljudi koji se bave prepoznavanjem velikih prije nas i koji nastoje svim svojim silama, pameću i duhom održati prometejsku vatru živom. Ali, takvi ljudi veliki su problem religiji Zlatnog teleta jer svojim djelima podsjećaju i dokazuju da novac nije sam sebi svrha nego vrijedi samo onoliko koliko vrijede djela i pothvati u koja je uložen. Takva djela duha ne dolaze na naslovnice, takve se pothvate ne slavi, njih se slabo primjećuje i sve manje razumije.

Iz jezgri starih gradova nekada su izrastale katedrale kao izrazi i materijalnog bogatstva, ali isto tako i još više duhovnog. U katedralama su se sabirala sva usvojena i osvojena znanja, najbolji majstori i najveći umjetnici dobivali su privilegiju u njima ostaviti svoj trag. Na Zapadu, u zemljama velike i bogate kulturne i duhovne tradicije i snage, novac i njegovi vlasnici još uvijek se moraju umiljavati duhu i dokazivati svoju vrijednost i odgovornost prema prošlosti i budućnosti društva. Zato se još uvijek podižu građevine koje su samo po sebi umjetnička djela i spomenici mašti i ljudskoj stvaralačkoj iskri, a u njima su galerije, kazališta, koncertne dvorane, opere...

Kod nas su od novih građevina najuočljivije divovske hale potrošačkih hramova koji opkoljavaju naše gradove. Utoliko me više svaki put razveseli onaj blistavi šiljak ispred nove Muzičke akademije u Zagrebu koji nema nikakvu drugu svrhu nego da pokazuje prema gore, baš kao tornjevi katedrala.

U sferi iznad novca i politike

A u Muzeju za umjetnost i obrt, odmah do Akademije, neki je dan održana velika svečanost pameti i duha u danas sve rjeđe viđenom skladu s kršćanskom, katoličkom vjerom. Nakon ljetošnjeg u Dubrovniku, sada je i u Zagrebu održano predstavljanje velike i prelijepe znanstvene i samim svojim oblikom umjetničke monografije o Katedrali Gospe Velike u Dubrovniku. Pod vodstvom glavne urednice Katarine Horvat-Levaj, četrnaestoro je stručnjaka s različitih strana, počevši od temelja i ostataka prethodne dvije koje su stajale na istom mjestu, proučio i opisao dubrovačku katedralu, njezina svakovrsna blaga, važnost i ulogu kroz povijest sve do danas. Knjiga nije pobožna, ali su pobožni znanje, trud i pažnja svih ljudi koji su je radili, a inicijator velikog izdavačkog pothvata dubrovačke Gradske župe Gospe Velike, zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti i ArTresor naklade, u kojem su sabrani rezultati rada više generacija znanstvenika, bio je dubrovački katedralni župnik don Stanko Lasić. Na svečanom predstavljanju, za koje se muzejski atrij pokazao pretijesnim, don Stanku Lasiću izrečene su mnoge zaslužene riječi hvale. Nije bilo pretjerano knjigu prikazati kao četvrtu katedralu podignutu u Dubrovniku, a svom je župniku, jednako kao i svim stručnjacima i autorima, riječima koje su bile na visini prigode na kraju zahvalio i sam dubrovački biskup Uzinić. K tomu se biskup na licu mjesta upustio i u otvoreni dijalog sa znanstvenicima, složivši se sa Željkom Čorak da je i za katedralu i za Crkvu bolje da u njoj bude i viška života, nego da vlada birokracija.

Baš kao i sama kamena crkva, tako je i knjiga o njoj izrasla iz velikog rada i dara da se prepoznaju velike, važne i lijepe stvari. Izrasla je iz želje da se učeći o prošlosti oplemenjuju sadašnjost i budućnost, u sferi iznad novca i politike. Zar i tamo ima života? O, da! Tamo život dostojan čovjeka tek počinje.

Pogledajte na vecernji.hr