Zlostavljanje i pastoralci

Proteklih se dana razbuktala rasprava o tome kako pastoralno reagirati na zlostavljanje u obitelji. Na tu smo temu s pravom vrlo osjetljivi. Nedavno su kardinalu Bozaniću zamjerali što u svojoj božićnoj poruci nije naveo i tu temu kao problem u našem društvu. Bio je to, vjerujem, samo propust.

Prema istraživanju "Nasilje nad ženama", koje je hrabro provela s. Rebeka Anić, neki su zaključili da se nasilje u obitelji u pastoralnoj praksi ne samo tolerira nego i podupire. To je ipak presmiona tvrdnja. No, problem postoji. Na stranu činjenica da bi se jednako tako moglo navesti i mnogo primjera onih svećenika koji prema vlastitoj savjesti i pastoralnoj razboritosti i ženama i muškarcima savjetuju da se odluče na bijeg iz zlostavljačkoga kruga.

Budući da je tema osjetljiva s obzirom na stroge crkvene propise, ali i na pogođene osobe, pa i na okolinu u kojoj se događaju takvi problemi, dobro je u medijima upozoriti na to. Pastoral koji ne bi vodio brigu o zlostavljanju u obitelji bio bi manjkav. Bešćutnost, pak, koju katkad pokazuju neki pastoralci koji se slijepo drže propisa jedva se može razumjeti, a kamoli opravdati. Više sućuti za čovjeka ne može povrijediti Boga. Pa i on je sam sebe ponizio uzevši lik sluge  vjeruju kršćani. Respekt pred ljudskom mukom katkad je i više od zakona.