Živimo u velikom neredu koji šteti turizmu i ekonomiji, a prešutno dozvoljeni nered oslikava paradoks ponašanja vlasti

U životu prolazimo kroz šume paradoksa, a u šumi se nije lako orijentirati. Na njihovu deblu nema mahovine, da bi nam sjever rekao kamo ići. Paradoks je teško shvatiti jer sadržava proturječje – nešto što samo sebe negira, što je u kontradikciji sa samim sobom. No čovječje razmišljanje o bilo čemu ne proizvodi uvijek logički jednoznačne zaključke. U mehanizmu prirode ne postoje paradoksi, u njoj je sve logično i savršeno funkcionira. Ako se znanosti nešto i učini paradoksalnim, na neki način apsurdnim, oksimoronom, to traje samo dok to sebi ne protumači – dok jabuka ne padne Newtonu na nos. Paradoksi su ljudski proizvod, sami ih stvaramo, bez nas ih ne bi ni bilo. Izmišljamo ih kako bismo se njima mentalno poigrali i uživali u njihovoj nelogičnosti, ali po pravilima logike koje smo sami uspostavili. Nadmećemo se paradoksalnim sofizmima i paralogizmima, raspravljajući o za život potpuno nebitnim stvarima. Poput pitanja govori li čovjek istinu kad kaže da uvijek laže. Ili Sokratova paradoksa "znam da ništa ne znam". I Shakespeare se time igrao govoreći: "Lakoćo teška, zbiljska utvaro!" Za razliku od istinitih laži najduža cesta doista može biti najbrža, jer o tome svjedoče prirodni zakoni do kojih je znanost došla. Zato i stajanje znanstveno može biti zamornije od hodanja, ma koliko neki u tome vidjeli paradoks. Postoje i paradoksi poput borbe bez borbe ili rata bez rata, ali ih se terminološki može protumačiti i izvan te paradoksalnosti.