Nakon summita G8 američki predsjednik Barack Obama u srijedu je posjetio Berlin. Između ostalog, ispred Brandenburških vrata govorio je pred mnoštvom Berlinaca. Prisjetio se slavnog govora i riječi “Ich bin ein Berliner” koje je prije pola stoljeća, točnije 26 lipnja 1963., izgovorio tadašnji američki predsjednik Kennedy. Također u lipnju, ali 1987., još jedan američki predsjednik, Ronald Reagan, održao je na istome mjestu važan govor u kojem je pozvao tadašnjeg sovjetskog vođu Gorbačova da sruši Berlinski zid.
Za razliku od dva povijesna posjeta, Kennedyjeva koji je usred hladnog rata zajamčio čvrstu američku potporu ne samo Zapadnom Berlinu i tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, već i cijeloj demokratskoj Europi, te Reaganova koji je označio početak kraja hladnog rata i pobjedu američkog modela demokracije, Obamin posjet je bez veće važnosti, a govor mu se uglavnom sastojao od ispraznih fraza među kojima se ističe, očito s Rusijom već dogovorena, odluka o smanjenju nuklearnog naoružanja za trećinu, što je i dalje višestruko dovoljno za uništenje svega života na Zemlji. Obamin ovotjedni govor ispred Brandenburških vrata razlikuje se od govora njegovih prethodnika po još jednom detalju. Za razliku od Kennedyja i Reagana koji su govorili Berlincima oči u oči, na otvorenom i bez posebne zaštite, iako su se par stotina metara zračne linije dalje, iza zida, nalazile neprijateljske snage, i nuklearno oružje upereno prema Zapadu, Obama govori u ujedinjenom Berlinu, ujedinjenoj Njemačkoj i ujedinjenoj Europi, ali između njega i ljudi kojima se obraća nalazi se zid. Ne masivni, betonski s bodljikavom žicom i stražarima, već stakleni, providni, u obliku neprobojne pregrade postavljene između njega i Berlinaca koji ga oduševljeno slušaju i pozdravljaju.
Na pozornicu ispred Brandenburških vrata postavljena je neka vrsta staklene kutije, iz koje je Obama govorio. Ostavljala je čudan dojam, kao da je u akvariju, ili kao da se kroz to posebno staklo govornik obraća zatvoreniku ili zatvorenik njemu, ili kao da, premda je tu uživo, govori preko ekrana. Posebno je bizarna i krajnje licemjerna bila jedna, očito unaprijed isplanirana, gesta kojom je američki predsjednik trebao pokazati ležernost, neformalnost i prisnost s njemačkim domaćinima i građanima. Naime, popevši se na pozornicu i ulazeći u akvarij od neprobojnog stakla, Obama je skinuo sako i ostao u košulji i kravati, ističući kako “možemo biti neformalni među prijateljima”. Pa kako možemo biti neformalni ako prijateljima govorimo iza neprobojnog stakla, pa makar i bez sakoa? Prema takvoj neformalnosti, sovjetski oficir zakopčan do grla koji se nadviruje s Berlinskog zida 1963. djeluje kao Dude iz filma Veliki Lebowski.
Naravno, opravdanje se može tražiti u tome da i među Berlincima ima potencijalnih terorista, koje je teško prepoznati. Zato američke službe špijuniraju internet, između ostalog i Facebook i Google. Uvjerava nas se da je zlo stalno među nama i opća psihoza se uredno podgrijava.
Obama je dometnuo pokoju o Iraku gdje je američka akcija završila ostavivši zemlju u slobodi i radosti, ne objasnivši što je bilo s onim kemijskim oružjem koje je poslužilo kao povod za napad na Irak i okupaciju zemlje. Prisjetiti se tog slučaja je posebno značajno u situaciji kada se priča o tome da Assadove snage u Siriji koriste bojne otrove protiv pobunjenika, što se zadnjih dana pumpa kao tobožnja kap koja je prelila čašu američkog strpljenja.
Zid između Obame, kao paradigme nove moći, i običnih građana je neprobojan. Premda je proziran, gotovo nevidljiv, on je čvršći od starog betonskog. Mnogi su stradali nastojeći prijeći “antifašistički zaštitni zid” kako je istočnonjemački režim službeno nazivao civilizacijsku sramotu kojom je podijelio grad. Neki su ga ipak uspjeli savladati i domoći se slobode. No ovaj gotovo nevidljivi je nemoguće proći. On je toliko jak da moćnik iza njega ne mora više plašiti puk, već može glumiti cool frenda koji skida sako i šali se s domaćinima. Bivša istočnonjemačka tajna služba, zloglasni Stasi, manijakalno je uhodila ljude i korumpirala ih tako da su žene uhodile muževe, djeca roditelje i obratno. Danas takve stvari nisu potrebne jer se svatko uhodi sam, tj. na Facebooku i sličnim mrežama sam podnosi izvještaj gdje se nalazi, gdje se kreće, s kim se druži, što o čemu misli, što voli. I da bi izvješće bilo kompletno, prilaže i fotografije. Svatko je udbaš samom sebi. Ono što se u početku činilo kao besplatna, zgodna i površna razbibriga, nakon zadnje afere, pokazalo se kao poligon za samošpijuniranje. No tko će u tom moru nevažnih podataka i nezanimljivih ljudi kontrolirati sve? Naravno, nemoguće je pratiti sve, ali ako vas uzmu na pik, saznat će preko vaših “izvještaja” ili nečijih drugih, neslućeno puno. Utjeha je jedino u ostavljanju lažnih tragova, korištenja pomaknutih jezika, dvostrukog kodiranja, prenesenih značenja. Ali i u onom što je duhovito rekao stari bosanskohercegovački akademik i političar Muhamed Filipović - Tunjo. Kad su ga nedavno pitali boji li se da ga prate, odgovorio je – svejedno mi je, ja ujutro kad izađem iz kuće često i sam zaboravim kamo sam pošao, pa kako će oni znati...
Stvar je, nažalost, puno tmurnija. Što je veća prividna ležernost predstavnika moći i što su im usta punija ljubavi, tolerancije, humanizma i ljudskih prava, to je brutalnija stvarnost i nepremostivost zida kojim se odjeljuju od podanika. Stoga bi netko trebao reći Obami isto ono što je Reagan svojedobno poručio Gorbačovu o potrebi rušenja zida. A ne pljeskati mu dok on, zaštićen providnim neprobojnim zidom, propovijeda o tome kako među ljudima više nema zidova.