Zašto sam psovao premijera

Bio sam nedavno domaćin čovjeku iz velike zapadne zemlje. Proveo je ovdje nekoliko dana, obavljao poslove, a na kraju sam ga odvezao na aerodrom. Tada mi je – valjda u uzbuđenju zbog rastanka – otkrio što ga se najviše dojmilo u Hrvatskoj. Rekao je da je to popularnost hrvatskih političara.

Možete misliti kako sam ga pogledao. A on se požurio da mi objasni. Rekao je kako u njegovoj zemlji mnogi obični građani i ne znaju kako im se zove predsjednik države ili premijer, dok ovdje ljudi znaju po imenu i sve članove predsjednikove i premijerove obitelji. Ni najobičniji razgovor uz kavu ne može se u nas obaviti a da se ne spomene koji političar. Uzrok tome, zaključio je moj gost, može biti samo popularnost tih političara.

A ja sam već zaustio da proturječim, ali sam se onda ugrizao za jezik, shvativši da je tema odviše krupna za taj trenutak. Kako da čovjeku objasnim da Hrvatska nije usporediva s njegovom zemljom? Da nije usporediva prije svega zato što smo mi mali narod, a u malom je narodu sve kao u obitelji?

Jer, u obitelji je sve jedno drugome blizu i svi se dobro znaju. Ali, što je još važnije, u obitelji uvijek ima netko tko je glavni i od koga se očekuje da osigura sve što je potrebno za život. To je obično mama ili tata. Toj osobi članovi obitelji priznaju autoritet i nju pitaju o svemu, od izbora zanimanja do zamjene gumice na pipi. Nju zovu upomoć čim malo zagusti i nije im ni nakraj pameti da išta rješavaju sami. A pri tome, ta osoba nije daleko nego blizu, i pretpostavlja se da su joj članovi obitelji važni i da ih voli.

A tako je i u Hrvatskoj. Kad Zagrepčanin vidi da se u njegovu kvartu izbrisala zebra, on odmah pomisli na gradonačelnika, pa nazove Gradsko poglavarstvo i traži da ga spoje s Bandićem. Kad nekom selu zatreba cesta, stanovnici pomisle na premijera, pa sastave delegaciju i šalju je Sanaderu. Nitko i ne pomišlja da bi se slučaj mogao riješiti na nekoj nižoj razini: jedan je gazda, pa se njemu valja i obratiti.

A političarima ne preostaje ništa drugo nego da se takvim zahtjevima odazovu, pa da zanemare proceduru i da se u sve pletu. Kad ne bi postupali tako, oni u očima svojih birača, a ni u vlastitim očima, ne bi izgledali kao pravi obiteljski autoriteti. Jer, dobro znaju gdje žive: kad su ih birali, građani su bili spremni dati im diktatorske ovlasti, ali zato sad samo čekaju da na njih svale krivnju za svaki neuspjeh i za svačiju osobnu nesreću. No, kako da ja to objasnim svome gostu u ono malo vremena? Zato sam odšutio stvar, a njega su ionako ubrzo pozvali u avion.

A kad sam se vraćao kući s aerodroma, na cesti je nastao veliki zastoj, pa sam morao dugo čekati u koloni. Dok sam čekao, nisam se sjetio ni prometne policije ni poduzeća za ceste, nego sam na sva usta psovao premijera i gradonačelnika.