"Zašto sam pokrenuo udrugu Vjetrenjača s popisom nabava"

Prvi susret koji sam imao sa sustavom javne nabave dogodio se prije desetak godina u trenutku donošenja, ako se ne varam, prvog zakona. U to doba tvrtka u kojoj sam radio i bio njezin direktor nudila je poslove novoosnovanom Ministarstvu okoliša u kojem se pak nakon promjena dogodio cijeli niz kadrovskih promjena, uključujući i u odjelu s kojim smo prije surađivali. Ono što nam je bilo poznato od početka bila je rodbinska povezanost osobe koja je bila predsjednik povjerenstva i tvrtke koja se na kraju pojavila kao pobjednik natječaja na kojem smo se natjecali. Malo smo se raspitali pa nam je rečeno kako rodbinska povezanost teško može biti temelj za poništenje natječaja, no ako imamo neki drugi formalnopravni razlog, onda neće biti problema. Tom smo se prilikom bili žalili na činjenicu da trenutak otvaranja ponuda i posljednji termin za predaju nisu bili istovjetni, što su po zakonu morali biti. Ministarstvo financija poništilo je natječaj, a sama nabava je ponovljena, ponovno je dobila ista tvrtka, i to za proizvod koji oni sami nisu u stanju proizvesti jer im to nije djelatnost. Ponovno je natječaj poništen i tako još nekoliko puta.

U času kada je vrijednost nabave napokon razbijena na iznos manji od 200.000 kuna, natječaj je postao pozivni i naša tvrtka nije bila pozvana.

To je bio i posljednji natječaj na koji smo se javili. Drugi susret s javnim nabavama bio je u jednoj tvrtki u kojoj nam je poslovodstvo pokazivalo svoj impresivni rast tijekom godina. Krivulja rasta bila je pristojna, ali i dalje relativno blaga crta prema gore sve do 1994. godine kada su, kako su sami rekli, potpisali prvi ugovor s Ministarstvom obrane.

Fimi media ima još

Od tog časa nadalje, crta je krenula strmoglavo uvis. Poslije, kada sam analizirao uspjehe drugih tvrtki koje su bile slične veličine poput moje, svaka se od njih odlijepila od nekih uobičajenih stopa rasta tek u času kada je počela poslovati s državom. Kao što smo mogli vidjeti posljednjih godina, a osobito u posljednje dvije, javna nabava i raspolaganje državnim novcem temeljni je generator korupcije u zemlji.

Tvrtke poput Fimi medije, a vjerujem da takvih tvrtki ima još, svoje su poslove dobivale na “legalnim” natječajima, no svoje su usluge prenaplaćivale, na njih uredno plaćale porez na dobit i tako izbjegle bilo kakvu pažnju Porezne uprave, a potom isplaćenu gotovinu koristile za kojekakve namjene, uključujući i financiranje političkih stranaka.

Slučaj popisa birača

Svi su u lancu, naravno, znali da ono što rade nije legalno, no javna je nabava korištena, i još uvijek se koristi, kao bankomat na svim mogućim razinama; a razlog zašto je to moguće jest to što je rizik da budete otkriveni, kao i kazna koju možete pretrpjeti, i dalje manja od nagrade koju možete pobrati ako izmanipulirate sustav. Sve što vam treba jest nekoliko korumpiranih birokrata i dobro složen natječaj. U državi s ograničenim brojem policajaca i odvjetnika Državnog odvjetništva većina takvih ljudi može se osjećati sigurnima.

Informatička tehnologija pak pruža mogućnost da se u vrlo kratkom vremenu prekontroliraju i analiziraju goleme količine podataka pa tako pojedinačni izleti u mito i korupciju, koji nisu lagano uočljivi na pojedinačnoj razini, vrlo brzo iskaču ako se sustav gleda u cjelini. Demonstraciju toga imali smo prije nekoliko godina na prethodnom projektu na kojem sam radio, a to je analiza popisa birača. Baš kao i danas, zainteresirani pojedinci pokušavali su osporiti autentičnost podataka, no računala su neumoljiva i nelogičnosti sustava doslovno su vidljive iz aviona. To je ukratko i motivacija za izradu registra javne nabave budući da je ona do sada bila objavljivana na opskurnom internetskom serveru Narodnih novina za koji nije moguće izvesti nikakav drugi zaključak nego da je arhitekt te web stranice namjerno iskoristio sve alate koji su mu stajali na raspolaganju kako bi osigurao da tamo više nikada ne dođete.

Podaci su pobacani u nepreglednim tablicama na različitim stranicama, sve vrste objava posložene su u jednom jedinom popisu, a i sami podaci su vidljivi na web stranici samo ograničeno vrijeme, pa ako biste i pronašli nešto donekle zanimljivo, morali ste biti brzi prije nego što bi podaci trajno nestali u bespućima servera tog javnog poduzeća.

Funkcija web stranice nabava.vjetrenjaca.org je, dakle, upravo to da pokaže svima, na najjednostavniji mogući način, kako je proračunski novac utrošen, tko ga je dobio i kako. Da vidimo tko se javljao kome na natječaje i kakvu je dobit iskazivao. Da vidimo koliko je koja institucija poništavala ili mijenjala natječaja, da uočimo je li, primjerice, tvrtka koja je dominantno isporučivala uredski pribor u jednome času isporučila antenski stup.

Baš kao u dućanu

Cilj ovog Vjetrenjačina projekta jest da osvijetli i “propuše” gotovo 40 milijardi kuna proračunskog novca godišnje, a sve u nadi da će u godinama koje dolaze javne nabave biti znatno korektnije, a cijene koje država ostvaruje na tržištu povoljnije. Država i njezine institucije ne smiju biti promatrane kao bankomat pojedinih grupa i pojedinaca, nego kao efikasni mehanizam na usluzi svojim građanima koji pritom pazi na svaku kunu koju utroši, baš kao što to i svatko od nas radi kada ode u dućan u nabavu.