Zašto nema uhodane sudske prakse kada je riječ o prisluškivanju

Da je hrvatsko pravosuđe prepuno apsurda, i nije neka novost, a jedan od takvih apsurda mogle bi postati i dvije odluke koje su u manje od mjesec dana na zagrebačkom Županijskom sudu u sličnoj stvari donijela dva različita optužna vijeća. U oba slučaja riječ je o zahtjevu za izdvajanje snimki tajno snimljenih razgovora kao nezakonitih dokaza.

Isti nalog za dva slučaja

I dok je u slučaju Agram optužno vijeće snimke izdvojilo kao nezakonit dokaz, u slučaju Čistoće, predmetu u kojem je prvooptuženi Miljenko Benko (također optužen i u aferi Agram, op. a.), drugo optužno vijeće takav je prijedlog odbilo. U oba slučaja obrane su tražile da se snimke izuzmu kao nezakonite jer, po njima, sudski nalozi nisu valjano obrazloženi niti je to obrazloženje sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Da bi stvar bila još apsurdnija, kako je optužnica protiv Benka i ostalih proizašla iz optužnice protiv Milana Bandića i drugih, tajno praćenje i prisluškivanje Benka rađeno je po istom nalogu kojim je bio obuhvaćen i Bandić. Riječ je o nalogu koji je izdao isti sudac zagrebačkog Županijskog suda krajem 2013. i početkom 2014. No dok je u slučaju Benko koncem veljače optužno vijeće odbilo prijedlog za izdvajanje snimki tajno snimljenih razgovora kao nezakonitih smatrajući prijedlog obrane neosnovanim, u slučaju Agram, u kojem je uz Bandića optuženo još 15 osoba te dvije tvrtke, optužno je vijeće prijedlog obrane prihvatilo. I slučaj Benko i slučaj Agram naći će se na Vrhovnom sudu pa će biti zanimljivo vidjeti kakav će stav Vrhovni sud zauzeti po pitanju problematike koja postaje sve složenija. Tim više što je Vrhovni sud i sam imao oprečne odluke po ovom pitanju. U slučaju Nade Čavlović Smiljanec potvrdio je odluku zagrebačkog Županijskog suda da su snimke tajno snimljenih razgovora zakonit dokaz, iako je obrana i tamo tražila da se te snimke izdvoje kao nezakonit dokaz koristeći istu ili sličnu argumentaciju kao i obrane u slučaju Agram.

Zakonito i bez naloga

S druge strane u slučaju Željka Sabe Vrhovni je sud odlučio da je zakonit dokaz snimka snimljena bez ikakvog sudskog, a kamoli valjanog naloga. Ovakve oprečne odluke različitih sudskih instancija zbunjuju javnost koja gubi i ono malo preostale vjere u hrvatsko pravosuđe. Tim više što se ovakve odluke gotovo u pravilu donose u medijski razvikanim predmetima s poznatim optuženicima pa se javnost pita je li tu riječ o pravu ili pravdi ili nečem drugom.

– Istina, problem je što bi se odluka kao ova treba donijeti u nekom drugom spisu, koji nije ovako medijski eksponiran. No odluka u slučaju Agram ispravna je, zakonita, u skladu s Ustavom i europskim konvencijama. Postoji presuda ESLJP-a u slučaju Dragojević u kojoj se kaže da sudska praksa hrvatskih sudova dozvoljava mogućnost da mjere tajnog praćenja u nalozima uopće ne budu obrazložene, što po ESLJP-u otvara mogućnost zloporaba. I ZKP kaže da nalog za tajno prisluškivanje ne može biti zakonit ako u njemu nije obrazloženo postojanje osnove sumnje te razlog zbog kojeg se dokazi ne mogu prikupiti na neki drugi način. Suci istrage do sada su u obrazloženjima naloga uglavnom prepisivali ono što je USKOK naveo kao razlog za izdavanje naloga, a to nije dobro – kaže Laura Valković, braniteljica Slobodana Ljubičića, na čiji su zahtjev iz spisa izdvojene snimke u slučaju Agram.

Po njoj glavni je problem što u Hrvatskoj nema ujednačene sudske prakse te što se još ne shvaća da su odluke ESLJP-a obvezujuće.

– Svrha obrazloženja naloga provjera je njegove valjanosti na početku, a ne za sudskog postupka, što je proizlazilo iz nekih prijašnjih odluka. No i to se pomalo mijenja – zaključuje L. Valković.