Cijele je godine, na žalost, grob Tina Ujevića posve prazan. Nema ni jednog stručka cvijeća ili zapaljene svijeće. Tako je i s grobovima ostalih naših pjesnika. Za Sisvete Tinov je grob svake godine prepun ugašenih cigareta, a uvijek je tu i odbačena ili čak u grob zabodena prazna boca vina.
Ujević je bio ne samo veliki pjesnik, prevoditelj, enciklopedist, intelektualac nego i veliki boem. Ali ne boem u negativnu značenju te riječi, već prije svega beskućnik bez stalnog radnog mjesta i stalne plaće. Sjedio je po gostionicama jer su to u ono vrijeme bila jedina donekle grijana mjesta. Sigurno je da gospodin Tin Ujević nikada nije ni u čiji grob utaknuo praznu bocu i dogorjelu cigaretu. Grob nije pepeljara i kanta za otpatke.