Zaboravni Račan

To što nitko od lidera hrvatskih stranaka nije na sastanku u utorak kod premijera gurnuo "pod nos" Ivici Račanu parafirani sporazum s Drnovšekom iz 2001. nije zbog pristojnosti, nego zato što je svrha sastanka "saveza za Europu" bila prihvaćanje koliko-toliko zajedničkoga garda prema zahtjevnim Slovencima. Trenutačno zajedništvo svelo se na relativnu podršku Vladinu stavu da se Slovencima nudi još samo  arbitraža.

Račan se bio pohvalio da je baš on to prvi ponudio Slovencima 2002. godine. Točno, no rečeno izvan konteksta, jer činjenicu da je 2001. godine Račan bio pripravan zaključiti sa Slovencima sporazum po sadržaju primjeren tekstu kapitulacije države koja je izgubila rat  sada rado zaboravlja. Da je tada uspio skupiti 101 glas saborskih zastupnika, a nije jer je pobuna zahvatila i redove njegove koalicijske vlasti, Hrvatska bi izgubila velik dio teritorija na sjeveru Jadrana, a zauzvrat ne bi dobila baš ništa, osim, kako to sada kaže lucidni Tonči Tadić  nuklearnog otpada "made in Slovenia".

Desetogodišnja granična kriza sa sjevernim susjedom urodila je i pozitivnim spoznajama. Sigurno je da Hrvatska i Slovenija neće pronaći rješenje bilateralnim pregovorima, još manje političkim sporazumom. "Crta sredine u Savudrijskoj vali", kao hrvatski, i "nadzor nad cijelim Piranskim zaljevom", kao slovenski minimum  nepomirljiva su polazišta. Hrvatskoj, dakle, ostaje tek tužba Međunarodnom sudu.