Kad iz Slavonije krenete prema Vrbovu Posavskom, navigacija će biti uporna da vas do odredišta usmjeri skelom preko Save jer je taj put i kraći i s manje gužve. Samo, ovih je dana problem taj što skela zbog niskoga vodostaja uopće ne vozi s jedne na drugu obalu, a to navigaciji nitko nije "rekao". Srećom, nismo se pouzdali u vodiča pa smo do sela u općini Orle krenuli isključivo kopnenim putem. A da je skela radila, iz Oborova bi nas prebacila gotovo na prag obitelji Krznar i njihovu plantažu lješnjaka koja se prostire na nekoliko parcela, na ukupno 20 hektara. Kuću nije teško prepoznati, ljeska je posađena i uz nju. Bio je to zapravo prvi nasad Krznarovih, podignut još prije 20 godina, kada je formalni gazda gospodarstva bio Damir, umirovljeni policajac. Iako je cijela obitelj angažirana, OPG-om sada upravlja 28-godišnji Filip, mladić koji je završio studij informatike, no odlučio se posvetiti poslu uz koji je odrastao pa se iz roditeljskog doma u Velikoj Gorici na imanje i preselio. Tu sad uređuje svoj kutak u kojem spaja posao na plantaži i ljubav prema svirci.
Imaju stroj za rezidbu
– Mogao sam krenuti nekim drugim putem, ali ovo gospodarstvo već je postojalo i vidio sam priliku da ga razvijem. Činilo mi se smislenije nadograditi ono što su roditelji stvarali godinama nego počinjati potpuno novi posao od nule – objašnjava Filip.
Nekoć su se na ovome gospodarstvu, na kojem je Damir odrastao, uzgajale krave i svinje, kao uostalom i na većini gospodarstava u ovome kraju. Kako je stočarstvo počelo propadati, Krznarovi su promišljali čime će se baviti, da ne propadne i imanje. Pomoć su potražili u Savjetodavnoj službi, gdje su dobili preporuku da na plodnoj zemlji posade lijesku. Po prve su sadnice otišli u Orahovicu i tako je njihova priča počela na dva hektara zemlje, s motikama i flaksericom kao glavnom mehanizacijom. Na samom početku Damiru i njegovoj Karolini činilo se kako oko lijeske neće biti prevelikog posla.
– To je jedna od najvećih zabluda – iskreno će supružnici.
Naime, ljudi često misle da lješnjak raste sam od sebe, što je daleko od istine. Treba znati i da prvih nekoliko godina prihoda ne može biti jer u počecima uroda gotovo da i nema. Za prve plodove valja se strpjeti četiri-pet godina, za pravu berbu od osam do deset. Na umu treba imati i da berbu mogu pokvariti raznorazni nametnici poput stjenica, smrdljivih martina, a u najnovije vrijeme i japanskih buba. Uz rad i strpljenje u tom početnom periodu preostaje jedino ulaganje. Krznarovi iz vlastita iskustva znaju da posao olakšava dobra mehanizacija pa su u ova dva desetljeća kupujući okolne parcele i povećavajući nasade ulagali u nju.
– Od skromnih početaka prije dvadeset godina i puno ručnih alata došli smo do razine gdje je većina poslova automatizirana – kaže Filip.
Sad na gospodarstvu imaju malčer, berač, stroj koji odvaja zdrave plodove od praznih, zemlje, drveća... Zahvaljujući stroju za rezidbu kojeg su kupili preko mjere za mlade poljoprivrednike, i rezidba će biti lakša. Što se tiče samog procesa berbe, koja će početi za mjesec dana i koju Filip uglavnom odradi sam, nakon što po plantaži prođe s beračem i nakon što se odvoje zdravi plodovi, slijedi sušenje te premještaj u boks palete, do lupanja. U drobilicu ne idu svi lješnjaci odjednom već po potrebi, da kupci uvijek dobiju friške. Da si i olakšaju i prilagode svojim potrebama, dosta su strojeva Krznarovi i sami napravili, od kalibratora do traktora koji je složio Filip.
Mehaničko uklanjanje korova
– Nekada smo koristili herbicide za održavanje reda ispod stabala, a danas smo prešli na mehaničko uklanjanje korova. Trava se redovito kosi kako bi tlo bilo čisto prije početka berbe jer ako trava preraste, lješnjaci ostanu skriveni u njoj i stroj ih ne može pokupiti – objašnjava Karolina Krznar, među ostalim zadužena i za vođenje knjigovodstva za gospodarstvo.
- Ma, bez mene vam oni ne bi mogla ništa. Prije neg' prodaju, sve lješnjake ja preberem i očistim i gotovu robu voziju od mene – smije se Filipova baka Barica Šoštarec na što njezin unuk dobacuje da vrijedna baka plaću dobiva u lješnjacima za koje je, baš kao i svi u okolici, mislila da u Vrbovu Posavskom nikada neće uspjeti. A sad ih godišnje bude desetak tona.