Nakon Mosta i dio HDZ-a odmiče se od podržavanja ideje prodaje HEP-a, a kako se Vlada ne želi zadužiti da bi kupila Inine dionice od MOL-a za koji se ne zna ni prodaje li, a ako i da, po kojoj cijeni, svojih 49,08 posto državne naftne tvrtke, onda kao opcija ostaje tek uvođenje u igru novog strateškog igrača koji bi preuzeo upravljanje Inom.
O cijeloj ideji o povratku Ine u hrvatske ruke govori se, a da MOL nije potvrdio prodaju svog dijela pa je vrlo teško prognozirati ima li Vlada šanse pronaći strateškog partnera za Inu. Kada bi se krenulo u tom smjeru, bila bi to teška zadaća, a još bi bilo teško izbjeći ruski kapital.
U licitiranju i prepucavanju između Vlade i MOL-a kada su Mađari prijetili da će Inu sami prodati spominjalo se samo jedno ime – Gazprom. Čelnici te tvrtke bili su u Zagrebu kod tadašnjeg premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića i Ive Josipovića, međutim od transakcije nije bilo ništa.
Rusi su kupili Naftnu industriju Srbije i nisu demantirali interes za Inu, ali nisu ni inzistirali na sudjelovanju u procesu njezina preuzimanja. Još jedna ruska tvrtka, Rosnjeft, spominjala se u kombinacijama, a Bloomberg je prije tri godine čak objavio i iznos potencijalne transakcije od 7,3 milijarde dolara, ali je ta projekcija uzeta za stjecanje kontrole od 75 posto dionica.
Teško da bi ijedna od dvije tvrtke koje upravljaju većinom ruskih energetskih rezervi i najveći su izvoznici plina i nafte pristala na ulogu manjinskog partnera u državnoj tvrtki. Ruse takav aranžman niti ne zanima, a predaja naftnog sektora u ruske ruke ne bi dobila potporu međunarodne politike, a niti Vlada ne bi vjerojatno pristala na takav dogovor.
Od ruskog kapitala ne treba zazirati jer to ne rade ni velike sile poput SAD-a čije najveće naftne tvrtke poput Exxon Mobila uredno sklapaju partnerstva i osnivaju zajedničke tvrtke s Rosnjeftom na pojedinim projektima.
Osim Rusa, u posljednjih se desetak godina u kontekstu Ine nije spominjalo nijedno ime. Ipak dio konzultanata koji održavaju veze u naftnim krugovima vjeruje da bi se eventualno moglo razgovarati s austrijskim OMV-om koji se natjecao s MOL-om u prvom krugu privatizacije Ine.
Time ne tvrde da bi se OMV vratio za stol, ali može se pokušati, uvjeravaju. Drugih igrača iz svijeta nafte u ovom trenutku nema na vidiku pa je izlišno govoriti o mogućnostima poput dovođenja američke tvrtke ili nekog jakog igrača poput British Petroleuma jer takve kombinacije više spadaju u domenu snatrenja nego realnih mogućnosti.
Dio naftnih stručnjaka kao najrealniju opciju vidi pokušaj traženja podrške od velikih investicijskih fondova ili kombinacije mirovinskih fondova i investicijskih banaka. Tako bi se moglo kupiti vrijeme i know-how za pregovaranje s velikim igračima i ozbiljnim strateškim partnerima koji bi bili spremni razvijati Inu u regionalnu tvrtku.
Ali sve kombinacije padaju u vodu bez odluke MOL-a o tome želi li prodati Inu i po kojoj cijeni. Spekuliralo se da će tražiti oko milijardu eura za svoj dio paketa, ali takav diskont u odnosu na tržišnu cijenu teško je očekivati.
Rješenje putem strateškog partnera nije vjerojatno i na dužem je štapu od inicijalne javne ponude HEP-a i zaduženja za reotkup dionica, ali je model o kojem svakako valja razmisliti i pokušati ga realizirati jer bi moglo biti najmanje bolno rješenje za Vladu.
Kada Trump i Putin sa MOLom dogovore prodaju MOLovog udjela INE nekoj ruskoj kompaniji, premjer i predsjednica ce puknuti ko kokice.