Dok se za smrt Milana Babića krivci traže među neopreznim zatvorskim čuvarima i mrziteljima željnim da mu se osvete za izdaju, Vuk Drašković je okrivio Slobodana Miloševića. Jer da, slijedeći Miloševića, Babić i nije mogao proći bolje. Iz bilo kakve odgovornosti za Babićevu životnu putanju današnji je ministar vanjskih poslova SiCG, slijedeći valjda sartreovsko "pakao, to su drugi", izuzeo sebe. Građanski upristojen, potkresane brade i suspregnut visokim položajem, Drašković više ne govori ono što je godinama govorio. Ali to što je nekoć besjedio, Babić nije mogao ne čuti.
Drašković se prvi poduhvatio literarnog "ovladavanja istorijom", da bi se prije dvadeset godina od književnika "koji brine nacionalne brige" pretvorio u glavnog dobošara beogradske i ine čaršije, zdušno agitirajući "za rješavanje srpskog nacionalnog pitanja". Kosovo će Draškoviću biti izlika za poticanje "pobune masa", a teoretičarima države i prava poluga za izazivanje ustavne krize. Već 1985. Drašković u pismu Vjesniku prijeteći upozorava da su "zapadne granice Srbije tamo gde su se nalazili srpski konc-logori i srpska najveća stratišta", te da ih je "odredio Pavelić". U javni diskurs uvodi jezik nekrofilije, leksik svoga "Noža", kao oružje za stalne optužbe Hrvata "za genocid nad Srbima".
Draškovićeva huškanja slijedit će nosanje "mošti kneza Lazara", "mitinzi istine" i kult Miloševića. Upravo je Drašković prije dvadeset godina prvi u Jasenovac doveo kolonu autobusa i pobuđivao šovenske strasti. "Sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata!", uzviknuo je 1990. preko Radio Beograda. Tada, kada se već zagrijavaju tenkovi, Drašković oholo poručuje: "Znači, granice Srbije su otprilike tamo gde su ih zapadni saveznici projektirali Londonskim ugovorom 1915. ide se od Papuka, Kupom, Unom do iznad Šibenika", "ali u svakom slučaju Knin, Ogulin, Jasenovac, Osijek, Baranja su u Srbiji."
Nije poznato kada je počelo šovensko buncanje Milana Babića, ali sve je činio da ostvari taj Draškovićev naputak. Čak i kada je završila krajiška "bježanija", tada već u Miloševićeva protivnika i u novodemokrata presvučeni Drašković, s četničkog piknika na Ravnoj Gori obećava: "Nakon izbora za predsednika Srbije, ja kao šef države, stat ću na čelo kolone svoga naroda i ući u Knin, Lapac, Benkovac... Dok se ne zavijori srpska zastava na bedemima Knina, ja kao čovek, uzdignute glave neću moći pogledati ni jednom Srbinu u oči."
Dok se još vjerovalo da će se ta zastava vijoriti u Kninu, i Drašković i Milošević bili su nacionalni "sveci začinjavci", a Babić njihov pobožni politički kaluđer. Miloševiću je već dugo gotovo svaka svetost upitna. Babić je umro s kajinovskim biljegom da je "izdao braću". Jedino se dijabolični politicus Drašković i dalje pravi kao da je nedužna reinkarnacija svetog Save.