Vladimir Matijanić i građanski ideal čovjeka koji uporno zove hitnu pomoć

Sve se ovdje brzo zaboravi, najbrže ljudi. Ali nepravedno bi bilo da ga se u ovo kratko vrijeme sjećanja pamti po njegovoj smrti. Pogotovu jer je sve na čemu je posljednjih godina radio, što je istraživao i pisao bilo okrenuto nastojanju da se takva smrt ne dogodi. Nikome. Poznatom, ni nepoznatom. Njegov život u ovom strašnom i besmislenom trenutku, kada za njega više ničega nema, čini se kao neki savršeno zamišljen i organiziran projekt izbjegavanja unaprijed određene sudbine. A kada se ona ipak ostvarila, i kada je postao žrtva umorstva iz nehata, u kojemu su sudjelovale zdravstvene službe, to što je započeo kao da se nastavlja samo od sebe. Umorstvo se razotkriva, bez obzira na to što je sustav otpočetka uložio svu svoju moć da stvari ostanu mutne, u okvirima nesretnog slučaja, jer zaboga, ljudi umiru, pa tako i mladi umiru, “a svatko ima svoje iskustvo”, kako reče onaj doktor, inače splitsko kolino, računajući na to da je smrt pri hitnoj pomoći previše obična stvar da bi je sad netko dramatizirao. Nije, međutim, ni on, kao ni svi oni, računao na to da protiv sebe ima mrtvoga čovjeka koji je bio toliko ustrajan u nastojanju da se ovako ne umire, da mu je uspjelo nešto što bi bilo moguće samo u nekoj Borgesovoj priči: da u javnom procesu koji upravo slijedi pokojnik istraži vlastito umorstvo i donese pravorijek koji uza sva nastojanja druge strane neće biti osporen.