Vjera koja se boji pitanja prije ili poslije pretvara se u strah od vlastite istine

Svibanj je u katoličkom imaginariju odavno Marijin mjesec: mjesec cvijeća, pobožnosti i pjesama koje mnogima još nose miris djetinjstva. Ali odrasla vjera ne može živjeti samo od uspomena. Danas je možda poštenije reći da je svibanj mjesec čvorova. Ima ih u biskupskim ordinarijatima, u župama i u savjestima koje su šutnju pretvorile u metodu preživljavanja. I zato pitanje više nije samo kako častimo Mariju. Važnije je koga u njoj tražimo: nedostižnu Kraljicu neba ili stvarnu ženu iz Nazareta?

Stoljećima je pobožnost Mariju uzdizala sve više, dok je nije gotovo odvojila od zemlje kojoj je pripadala. Djevica, majka, bezgrešna, kraljica: nizali su se naslovi kao zlatni slojevi preko lica jedne žene iz Nazareta. Ona koja je stajala među malenima pretvorena je u mramornu figuru s kojom se više gotovo nitko ne može poistovjetiti. Tu se otkriva stara dvosmislenost religijskog simbola: ono što je trebalo tješiti počinje normirati, ono što je trebalo oslobađati počinje nadzirati.