Prazne kuće, napuštena imanja i sve starije stanovništvo svakodnevnica su većeg dijela Hrvatske. Možda ne bi bilo loše kada bi se gradovi i općine koji se suočavaju s masovnim odlascima mladih ljudi ugledali na Varaždinsku ili Međimursku županiju koje studentima sa svojeg područja, gdje god da studiraju, osiguravaju stipendije te ih i tako motiviraju da se po završetku studija vrate kući.
Zagreb se zbog svoje veličine i pozicije ne prazni poput ostalih dijelova zemlje, ali ni glavni grad države ne uspijeva “dobaciti” do 800 tisuća stanovnika, niti ima projekte i industrije koje bi zadržale obrazovane ljude kod kuće i vukle naprijed.
Veći dio Slavonije dobio je porezne olakšice i izuzeća, dosta je poticaja i u poljoprivredi, no od njih očito nema velike koristi ako idu ruku pod ruku s korupcijom. Migracije stanovništva posljedica su općega stanja u zemlji i kad se ono promijeni nabolje, ljudi će se zadržavati u svojim sredinama ili čak i vraćati.
No, migracija bi bilo neovisno o sumornoj društvenoj, a slijedom toga i lošoj ekonomskoj situaciji u zemlji, baš kao što je i smanjen natalitet danak suvremenome načinu života.
Malo je obitelji poput one samoborskog poduzetnika Debeljaka s devetero ili vrbničkog vinara Toljanića koji čeka dvanaesto dijete, ali na državi je da stvori okruženje u kojemu će i djece biti više, od vrtića, radnog vremena, pa i stipendija koje će i djeci iz siromašnijih obitelji omogućiti da se školuju.
Dječji doplatak za svu djecu i dalje je neispunjeno političko obećanje! Nitko nije razmislio ni o tome da hrvatska sveučilišta (država, pa i tvrtke, što da ne?) ili srednje škole ponude stipendije učenicima i studentima iz trećih zemalja koji bi se kod nas došli školovati. Najbolji je to način da ta djeca i ostanu, jer sredina i prostor u kojemu nema ljudi propada.
Najbolje to zna preostalo stanovništvo po opustošenim slavonskim selima koje se ne može obraniti od štakora i bijesnih lisica koji osvajaju napuštena imanja!