U Zagrebu nema kontejnerskih naselja, no nevolja građana nije zato manja

Svakom Zagrepčaninu, bio on rođen u Zagrebu ili ga je izabrao kao mjesto na kojem će stvoriti dom, mora se stisnuti srce svaki puta kada, prilazeći centru, ugleda tornjeve katedrale s privremenim, metalnim križevima. Radi se, jednostavno, o simbolu grada koji je nakon potresa postao simbol njegovih rana. No bilo bi iluzorno očekivati da će se katedrala obnoviti u kratkom roku.

Jasno je da njezina obnova i nije prioritet kada se zna da su u ovoj katastrofi bez krova nad glavom ostali brojni stanovnici strogog centra Zagreba. Ali kad je riječ o nekim drugim simbolima ranjenog grada, onima koji izravno utječu na živote njegovih stanovnika, od vlasti očekujemo krajnju osjetljivost i brzo djelovanje. Primjer je zgrada na križanju Đorđićeve i Petrinjske ulice, s koje još od potresa na ulicu padaju cigle, čak i namještaj, prijeteći životima prolaznika. Radi se o objektu koji su kao simbol potresa prepoznale i udruge kojima je u fokusu obnova porušenog grada. Upravo ispred te zgrade palile su se svijeće i polagali vijenci na godišnjicu potresa, jer je riječ o najoštećenijoj građevini u ulici u kojoj je potres uzeo i najveći danak, život 15-godišnje djevojčice. I baš zbog te simbolike ova je zgrada trebala biti početna točka organizirane obnove grada, sve je trebalo početi upravo njezinim uklanjanjem.