U Pakistanu znaju za Tita i Šukera, a sada i za Blanku

Nigdje nema tako gostoljubivih ljudi kao u Iranu i Pakistanu. Posebice ako si putnik – prvo nam je rekao putopisac, filmski i TV producent, Boris Veličan, koji se nakon tri mjeseca izbivanja i skuterom prijeđenih 20 000  kilometara vratio u Zagreb.

Užas autobombi
Na put svile, kojim pustolovi putuju Turskom, Iranom i Pakistanom u Kinu,  Veličan je krenuo drugi put (prvi put 2001. godine), kako bi posjetio stare prijatelje i snimio dokumentarni film o njihovu svakodnevnom životu. Filmom želi razbiti predrasude o tim ljudima i teroristima koje imaju  ljudi na zapadu, posebice nakon 11. rujna. 2001. godine,  napada na newyorške blizance. Njegove putopise mogli smo nedavno čitati i u Večernjaku.

– Dokumentarni film, koji se sastoji od šest polusatnih dijelova, zvat će se “Odavde do tra la la”, a prva će ga prikazati slovenska televizija.  Pišem i istoimenu knjigu, a zajednička promocija bit će u siječnju sljedeće godine – otkrio nam je Boris. I na Dalekom istoku, kaže Boris, žive ljudi koji se bave stvarima kojima i mi, koje ljute i vesele iste stvari kao nas. I kojima je dosta rata, fundamentalizma i strepnje od autobomba.

– Baš sam pisao tekst u kući svojega prijatelja u Islamabadu kada je 400 metara dalje eksplodirala bomba. Bilo je osam mrtvih. Nakon toga hodao sam i gledao prema automobilima kao da će svaki uskoro odletjeti u zrak – prisjetio se Boris loših iskustava s puta.

Sada znaju za Blanku
Je li ga bilo strah bandi i krijumčara drogom na koje je nailazio usput, koji nerijetko “provode zakon” na Dalekom istoku?

– Često sam putem imao policijsku pratnju. No bande su tamo toliko “bahate” da nerijetko pucaju na policiju, tako da sam iz opreza držao popriličnu udaljenost između sebe i policije. Od oružja sam imao jedino mačetu, koju ipak cijelo vrijeme puta nijednom nisam upotrijebio – kaže Veličan.

No Borisu je najviše na putu nedostajala obitelj – supruga Zrinka i kći Marla, kojoj je godina i devet mjeseci.

– Komunicirao sam s njima skype-vezom (internetska veza u kojoj govornici jedno drugo vide na ekranu, op.a.) iz intenetskog kafića. Jedino bih se tada rasplakao – priznaje. Osim svakodnevnog snimanja materijala za film Boris je u Pakistanu bio i pravi ambasador Hrvatske.

– U Pakistanu znaju za Tita, nesvrstane i naše nogometaše poput Šukera i Bobana, ali odsada znaju i za skok uvis i Blanku Vlašić – kaže Boris.