U nas školovanje pilota traje kraće nego za knjižničara

Hoće li Zakon o knjižnicama biti povod za novi rat na kulturnoj sceni? Vjerojatno hoće. Knjižničarska struka u Hrvatskoj nije zadovoljna prijedlogom zakona koji je već ušao u saborsku proceduru pa će o njemu ovih dana raspravljati saborski zastupnici u prvom čitanju. Primjedbe knjižničara (treba reći da su protiv zakona i Hrvatsko društvo knjižničara i Hrvatsko društvo školskih knjižničara) su brojne. Većina ih se odnosi na vrlo zamršene “tajne” knjižničarske struke koja je očito tako komplicirana da se, uz ponešto dobroćudnog karikiranja, može zaključiti da školovanje kvalificiranog knjižničara u Hrvatskoj traje duže od školovanja pilota borbenog aviona.

Zašto je tome tako u državi koja ima četiri milijuna stanovnika, od kojih polovica godišnje ne pročita nijednu knjigu, doista ne znam. Netko se očito potrudio zakomplicirati obrazovni sustav, vjerojatno iz lukrativnih razloga, a u tome nema nikakve koristi za krajnje korisnike, a onda ni za knjižničarsku struku. U središtu knjižničarskog posla, a onda i Zakona o knjižnicama trebao bi biti korisnik knjižnice. Dakle čitatelj kojem bi dostupnost knjižnog fonda trebala biti što pristupačnija, bez obzira na to gdje živi.

Taj bi čitatelj u svakoj knjižnici trebao naći literaturu koju želi pročitati, pa u krajnjoj liniji i knjige koje spadaju u lakše žanrove, a koje država vrlo često izbjegava otkupiti da je se ne optuži da promiče komercijalnu literaturu. Ali članovi knjižnica imaju pravo na svoj ukus. U Hrvatskoj u ovom trenutku mreža knjižnica još nije zaokružena i kompletirana. I pitanje je hoće li ikad biti. Razlozi su poznati. Nema novca. S druge strane, najnoviji bunt knjižničarske struke naročito je okrenut prema pojmu privatnih knjižnica koje prijedlog novog zakona unosi u hrvatski kulturni život. I stvarno. Pa što bi to uopće bile privatne knjižnice? Pa tko će to u turističkoj državi u kojoj se ne može živjeti ni od elementarnih kafića otvarati knjižnice i zarađivati na posudbi knjiga? Kakva tu postoji računica? Gdje se tu krije profit? Ili tu postoje neki skriveni motivi koji su upereni protiv knjižnica koje sada poznajemo?

U Ministarstvu kulture tvrde da zbog pravne prakse u Europskoj uniji moraju dozvoliti da knjižnice osnivaju i privatne pravne i fizičke osobe. Baš kao što privatne pravne i fizičke osobe mogu osnivati kazališta, imati izdavačke kuće, glazbene ansamble, galerije, razne umjetničke organizacije, filmska poduzeća, muzeje, kinodvorane... U te privatne knjižnice tako bi se ubrojile i knjižnice vjerskih zajednica ili knjižnice udruga od kojih neke imaju i tradiciju dužu od stotinjak godina. Ili knjižnice privatnih poduzeća koja žele svojim radnicima omogućiti i čitanje, a ne samo ping-pong i božićne domjenke. Ali da. Tko će raditi u tim privatnim knjižnicama? Hoće li to biti kvalificirani knjižničari nad kojima bdije knjižničarska struka? Ili neki drugi ljudi? Tema za raspravu očito ima više nego zainteresiranih za posudbu knjiga.