U garaži avion...I to Penkalin! Još samo motor i krila

Uh, ovdje je hladno, rekao je Toni Cvjetković kad je početkom travnja iz tople Kalifornije došao u Zagreb da tu ostane sve dok ne poleti avion koji je projektirao. Anton Cvjetković, kojega prijatelji zovu Petko, jedan je od naših najvećih konstruktora aviona. Okušao se na balističkim projektilima Minuteman, Apollu, Space Shuttleu, nevidljivom strateškom bombarderu B-1. Kao zagrebački inženjer pedesetih je godina s vjenčanim kumom Mikeom Vucelićem otišao najprije u Njemačku, gdje su obojica radili u Fordu, da bi ih ubrzo zgrabili Amerikanci. Šutljiv koliko i temeljit, dopustio je da prođe u neopravdanoj sjeni mnogo komunikativnijeg nerazdvojnog kuma Mikea “Houston, imamo problem” Vucelića.

Šutljivi megamajstor kaže da nema malih i velikih projekata. Njegovi su avioni, koji su evoluirali od modela CA-51 do CA-65B, najbolji mali zrakoplovi na svijetu. Lete širom svijeta, a na njima su se i u nas odškolovali deseci generacija pilota. I danas od Petka svako malo netko zatraži komplet nacrta. A najbolji mali avion na svijetu mogu sagraditi i majstori u garaži!

Anton Cvjetković sada je glavni projektant na čelu lige džentlmena, veterana Aerokluba Zagreb, koji grade repliku sto godina stare letjelice. U mali hangar sportskog aerodroma u Lučkom starom “corsom” dovezeni su iz dvorišta kuće Marijana Ivančeka na Trešnjevci svi dijelovi kostura Penkalina aviona, kakvim je Dragutin Novak na Črnomercu poletio samo šest godina poslije braće Wright.

– Neće to biti stopostotna kopija. Znamo zašto nije mogao ozbiljnije poletjeti: rep je protiv svih zakona aerodinamike. Trup od smrekovine bit će malo kraći, krila malo duža, ali će zato s jačim motorom letjeti do 3000 m – tvrdi Cvjetković. Mjere je avionu uzeo sa 11 fotografija, originala iz Povijesnog muzeja.

Marijan Ivanček i sam je gradio avione i motorne jedrilice. Ništa ne prepušta slučaju, ni nekom drugom.

– Sam bum prvi žnjim poletel – ne dopušta Ivanček da itko prije njega sjedne u grumfovski kokpit, uvjeren u to da je jedino on mogao idealno izmodelirati rebra kostura, spojiti ih u rešetku trupa. Još preostaje da se konstrukcija od smrekovine zategne čeličnim užetima, avionu stave kotači slični onima u bicikla. Toni Cvjetković kupio ih je u Americi, gdje takve još jedino proizvode. Poslao ih je kurirskom službom, ali je prijevoz na kućni prag pet puta skuplji od samih kotača!

– Ma kakvi, nećemo to platiti! Preuzimamo ih u carinarnici na Plesu i cijena će biti normalna – kaže najstariji među njima, pilotina Čedo Ćurčić, kojega i sa 86 godina ne pušta refleks organizatora, dugo nezamjenjivog tajnika Hrvatskog zrakoplovnog saveza.

Najljepši dio ipak je drvena elisa, čije je krivulje pomnjivo ručno iscrtao i uglačao Marijan Ivanček. Doimaju se kao skulptura Henryja Moorea. Uhvatiš je u ruke i ne bi je prestao gladiti. Elisu će pokretati pouzdani Rotaxov motor od 60 kilovata. – Na kraju stavljamo krila – kaže Cvjetković. Doista, sva rebra su tu, uredno posložena po veličini.

– Ali sada u hangar jedva stane trup! – zamjećujemo. – Uzet ćemo veći hangar! – odlučan je Čedo Ćurčić.

Među živahnim dečkima koji grade avion stariji i od njih samih raspitujemo se odakle Toniju Cvjetkoviću nadimak Petko, kako ga svi zovu. Nitko nema pojma. Tako ga zovu oduvijek. Šutljivom gospodinu poslovično namršteno lice razvuklo se u osmijeh.

– Dakako, to je od Robinzonova prijatelja. Čitao sam već kao dječak, puno prije nego što sam krenuo u školu. Prva mi je knjiga bila baš “Robinson Crusoe”. I još na ćirilici! Progutao sam je, a kad sam stigao do posljednje stranice samo sam se vratio na prvu, pa ispočetka. Poslije je još puno puta pročitao u bezbroj izdanja i na bezbroj jezika – odao nam je malu tajnu iz djetinjstva Anton Cvjetković.