Pedesetak pasa spasili su s osječkih ulica volonteri udruge Pobjede u samo dva mjeseca. Ispunili su tako kvotu i za tri mjeseca unaprijed, jer im Grad plaća za zbrinjavanje samo deset novih pasa mjesečno. Ugovor je potpisan u lipnju, a iz gradske blagajne na račun će im sjesti ukupno 400.000 kuna u dvije godine.
Pojedini se građani, pak, žale jer im se znaju, tvrde, oglušiti na pozive pa im i dalje “ostaviti lutalice pred vratima”.
- Nismo svemogući, telefon nam zvoni u prosjeku, 20 puta na dan, to je 20 pasa. Da nam se azil proteže duž cijelog grada, popunili bismo ga za dva mjeseca – kaže Saša Harač iz udruge Pobjede, koja skrbi o nemetinskom azilu.
Sve za 1700 kuna
Veterinarskim je stanicama Grad ranije plaćao, uspoređuje, “gotovo 6000 kuna po psu”, a njima će izdvajati nešto više od 1700 kuna. U cijeni su, navode, hvatanje, zbrinjavanje, cijepljenje i čipiranje, sterilizacija, oglašavanje i udomljavanje.
- Na 3500 kvadrata azila živi gotovo 200 pasa. Mi pse ne usmrćujemo nakon 60 dana, što nam zakon dopušta, pa se u azilu uvijek traži ne jedno, nego deset mjesta više. I kad ne možemo primiti psa, fotografiramo ga pa mu tražimo udomitelja – ističe Saša. Udomili su, pak, 98 pasa ove godine. Pse odvode i u šetnju i druženje s građanima u grad, sve kako bi se što bolje socijalizirali i kako bi se razbile predrasude o psima iz azila. Ima stanara kojima je azil adresa i čitavo desetljeće.
Ukupno su 23 registrirana skloništa u Hrvatskoj, a samo ih šest ne usmrćuje životinje nakon dva mjeseca - na tom su popisu uz osječko i zagrebačko, čakovečko, varaždinsko, virovitičko te bjelovarsko. Prijatelji životinja pokušali su doznati koliko je životinja napušteno lani te koliko ih je taj potez vlasnika platilo glavom. No, nisu uspjeli.
- Odgovorili su nam iz 11 skloništa, a njima je na brizi lani bilo više do 4000 životinja, što je 300-tinjak po skloništu. Od tog broja udomljeno je oko 2000 životinja. Uzevši u obzir da u Hrvatskoj postoji samo šest “no kill” skloništa, stotine su životinja usmrćene, na sramotu cijele Hrvatske. Obavljeno je samo oko 1000 kastracija – upozorava Snježana Klopotan iz Prijatelja životinja. Privatne su veterinarske stanice, prozivaju aktivisti, iz sakupljanja životinja po ulicama napravile unosan posao”.
Građani financiraju nemar
- Svako sklonište ima pravo usmrtiti životinje. Ne postoje više šinteraji pa se time zamućuju oči građanima. Potpisuju se višemilijunski ugovori - kaže Saša Harač. Udruge se, stoga, bore za to da skloništa vode neprofitne organizacije ili lokalna samouprava.
- Zakonski, životinja u skloništu 'može se' usmrtiti nakon 60 dana ako se ne vrati vlasniku, a nije ju moguće dalje držati ili udomiti. “No kill” skloništa preopterećena su velikim brojem životinja, no bore se za svaki život – pojašnjava Snježana Klopotan. Nadležno Ministarstvo poljoprivrede, nastavlja, “nema čak ni evidenciju o broju pasa u skloništu te koliko je njih udomljeno, a koliko usmrćeno”.
- Sav taj silni nemar i strašnu situaciju za životinje u skloništima u kojima ih ubijaju financiraju porezni obveznici – zaključuje.
pa šta ne bi bilo bolje te pse strpat na brod i poslat u Kinu ? Dobili bi natrag najnovije kompjutere