Turizam je nakon rata spasio Hrvatsku, ali za ovo više nema opravdanja. Dosta je stihije

Hrvatska nije prva turistička zemlja koja se suočava s izazovima overturizma, a neće biti ni prva koja će taj problem staviti pod kontrolu. Primjeri restrikcija prema otvaranju novih smještajnih kapaciteta već su uvelike realnost u nekim dijelovima Italije, Austrije, Španjolske...

Od turizma se lijepo živi, ali brojne su destinacije imale (ne)sreću prije od Hrvatske uvjeriti se da od viška - glava boli. Kad se turistički posjeti pretvori u turističke horde, malo toga ostaje od lifestylea i realnosti radi koje ti isti turisti i dolaze u neku destinaciju. Kakav je gušt kotrljati se u rijeci ljudi Ramblom, najturističkijom ulicom u Barceloni? Što usred masovnog turizma ostaje od doživljaja u muzeju stvarnih ljudi i stvarnog života, Veneciji? Ima li užitka u slici Mona Lise u Louvreu kad si posjetitelj zbog gužve ne može priuštiti ni minutu mira pred tim remek-djelom? Po čemu su, uostalom, gosti koji su u Dubrovniku bili prije nego što je grad pod Srđem počeo sustavno rješavati gužve, zapamtili Stradun? U čemu je, na koncu konca, ljepota odmora i ljetovanja s gužvama i čekanjima, kad nema mjesta ni na plaži? Hrvatska nije izuzetak.