Glumicu Jadranku Đokić poseban je gušt sresti u njezinoj rodnoj Puli. Zagrebačku adresu na neko je vrijeme zamijenila roditeljskim domom.
Povod je bio film “Trebalo bi prošetati psa” kojim je konkurirala na 61. Pulskom filmskom festivalu, a ostalo je čisti gušt o kojem nam je nešto i ispričala.
Koga glumite u filmu “Trebalo bi prošetati psa”?
– Igram Ivu, ženu u tridesetima, zemaljsku stjuardesu kojoj se u danu iz kaosa ispred agencije u kojoj radi pojavljuje bivši dečko. U filmu ga igra moj sjajni kolega Franjo Dijak. On je ostavio nju i to bez riječi, no pojavio se opet jer je, između ostaloga, i to jedna stvar koju želi ispraviti prije nego što umre. U tom trenutku ona je druga žena i u vezi je s drugim muškarcem. Oženjenim. Uglavnom, voljela bih da publika pogleda film, a imat će prilike i u kinu i na televiziji. Zagrlila sam taj lik, volim Ivu. Ona je jedan od onih likova koje bih uvijek ponovno igrala.
Koji kriterij mora biti zadovoljen da biste prihvatili ulogu?
– Volim kada mi se nude dobri tekstovi, scenarij. Volim kada mi se nude uloge koje nisu slične onima koje sam igrala, koje predstavljaju izazov, koje su dobro napisane... Definitivno mi je važan i redatelj i kolege, ekipa s kojom surađujem. Fantastičan je osjećaj kada se sve to poklopi. No naravno, nije uvijek tako.
Obavezno pozdravim more
Kao rođenoj Puljanki, Pulski filmski festival zacijelo za vas ima posebnu težinu. Sjećate li se svojeg prvog posjeta festivalu?
– O da! Ali bila sam stvarno jako mala. U sjećanju mi je ostao samo vatromet iz tog perioda.
Koji su vaši omiljeni pulski rituali, što prvo napravite kada dođete iz Zagreba doma?
– Samo ovaj put nisam stigla napraviti svoj ritual, a to je nakon razgovora s obitelji sjesti u auto i odvesti se na lungo mare i porazgovarati i pozdraviti se s morem. Poslije tog čina spremna sam pogledati što se sve promijenilo u gradu otkada me nije bilo i potom otići na Forum s društvom.
Kako ste uopće počeli glumiti?
– Poezija i moje profesorice imale su veze s time. Prepoznale su mogućnosti i usmjeravale me u tom smjeru, a kasnije teatar i mnogi umjetnici koje sam sretala u Puli. Pulski festival, naravno, bio je dio toga. I on nam je bio škola u kojoj smo učili gledajući filmove. Bili smo mu vjerni pratitelji, podrška i suradnici. Radili na otvaranjima i zatvaranjima, vodili programe u Areni, na Kaštelu...
Je li ikada postojala opcija B onoga čime ste se htjeli baviti osim glumom?
– Imala sam želju postati logoped. To je prvi prijamni ispit na koji sam otišla. Međutim, nisam smatrala da sam dovoljno predana tomu ili da su moji motivi dovoljno snažni, bez obzira na neupitan interes za to područje. Zna mi se i danas provući ta misao što bi bilo... Tko zna.
Tko vam je izabrao to lijepo morsko ime?
– Mama. Danas sam za strance i svoju nećakinju samo Jaja, to je ipak kraće i lakše izgovoriti.
Često vas u intervjuima oslovljavaju najzaposlenijom hrvatskom glumicom... Što najradije radite kada ipak uhvatite to malo vremena nerada?
– Radeći ono što voliš i u čemu uživaš zapravo nemaš osjećaj “moranja”, tako da je gluma veliki dio mog života i u njoj i punim baterije za življenje ove stvarnosti. Ali važno je i nužno raditi odmake od nje. Potrebna su mi putovanja, trenuci samoće, bivanja u prirodi, slušanja glazbe, čitanja... Važna su mi druženja s prijateljima, naši razgovori, kuhanja, smijanja, projekti o kojima maštamo.
Jeste li zbog lošeg ekonomskog stanja u zemlji pomišljali na odlazak u inozemstvo?
– Voljela bih otići, ali ne iz tih razloga, nego naprosto zbog vlastitog, profesionalnog i osobnog nadograđivanja. Znam mnoge koji odlaze, al’ znam i one koji se vraćaju. Ti razlozi povratka uvijek su povezani s dubokim i intimnim pripadanjem ovom prostoru, onom što zovemo dom.
Kada biste imali priliku u svojim navikama popraviti tri stvari, koje bi to bile?
– Odgađanje do posljednjeg trenutka, rečenicu “nemam vremena”, pušenje... Prilike za to imam zapravo svaki dan, samo treba raditi na tome. E, pa i radim na tome.
Držim se one: “Nebo je granica”
Kako se nosite s tugom?
– Prihvaćam ju i poštujem, ali joj se ne prepuštam.
Jeste li žena od planova, kako se vidite kroz pet godina?
– Imam neke želje koje ću sigurno realizirati unutar pet godina - samo meni važne, ali ne i posebno zacrtane planove, što opet ne znači da bezglavo tumaram životom. Dopuštam mu da se događa. Najbolje stvari ionako su mi se događale kada sam najmanje planirala ili očekivala te naprosto bila postojana u trenutku kada je to potrebno.
Koju granicu za ulogu ne biste prešli?
– Ne znam razmišljati o granicama, čini mi se da to koči kreativnost i razvoj. Držim se one dobre stare rečenice: ‘Sve mogu i samo nebo je granica.’
Zagazili ste u tridesete. Kako se u njima osjećate?
– Fantastično! Usudim se reći nikad bolje! Opuštena sam i dobra si u svojoj koži.
Kada ste se zadnji put baš isplesali?
– O, pa ja obožavam plesati. Nisam lijena po tom pitanju. Evo neki dan je Mario Kovač ovdje u Puli puštao glazbu, mi smo plesali, a kiša je padala i nije prestajala kao u našem filmu “Trebalo bi prošetati psa” . Uživala sam. Kada me sretnete u izlasku, uglavnom sam tamo negdje, na podiju.
Imate li recept za uspjeh?
– Dati sve od sebe ma što činio. Takav put dovodi do ostvarenja; osobne cjelovitosti. To je uspjeh.
>>'Spram sebe sam prilično kritična i vidim stvari koje zaista nitko ne vidi'
>>Uvijek su žene hrabrije i odlučnije, to je odraz balkanskog mačizma