Trima zagrebačkim velikanima – tek četiri svijeće

Vrlo hladno, no suncem okupano, upravo prekrasno jutro pratilo je jučer Zagrepčane na putu prema gradskim grobljima. Uputili smo se za njima prema Mirogoju, najvećem zagrebačkom groblju, napraviti reportažu lišenu klišeja kojima vas novinari često zamaraju. Ovaj put nećemo o cijeni krizantema, lončanica, o tome je li ili nije skup taksi, pošto su se prodavali lampaši i o uvijek istoj priči prodavača da nikada nije bilo gore...

Tko je A. B. Šimić?
Pošli smo istražiti mare li i koliko Zagrepčani za velike sugrađane, od kojih su nas neki napustili nedavno, a neki prije stotinu i više godina. Upravo šokantan prizor “ošamario” nas je nad grobom najvećeg zagrebačkog fotografa Toše Dabca. Ime velikana koji je svojim fotografijama ovjekovječio, ali i proslavio grad diljem svijeta, jedva da se na grobnoj ploči nazire, a na njoj je gorjela tek jedna svijeća!

– Žalosno. A o kakvom se velikanu radi... Sjećam se da sam u njegovu atelijeru imao čast razgovarati s mnogim svjetskim umjetnicima, pa i s Umbertom Ecom. Tada je Zagreb bio svjetski grad, a danas je samo jedno veliko selo, provincija – rekao nam je u prolazu jedan od njegovih prijatelja iz starih dana.

Ako već za Dabca ne mare njegovi sugrađani, ne bi li bilo primjereno da je gradonačelnik ili netko iz gradske uprave došao s cvijećem na grob čovjeka čijim se fotografijama, kojih je više od 200.000 u fundusu MSU-a, često hvale i šepire diljem svijeta? Sličan prizor zatekli smo i na grobu Antuna Branka Šimića. Tko je on, ne treba ni spominjati, ali sudeći prema broju svijeća njemu upaljenih, zločesto bismo mogli zaključiti da je riječ o bezveznjaku, kojeg se jednom godišnje sjeti tek obitelj.

Broj upaljenih svijeća na grobu Augusta Šenoe bio je upravo obrnuto razmjeran njegovu značenju.

Penkala – samo u džepu
Ništa bolje među Zagrepčanima ne kotira ni veliki slikar Bela Čikoš Sesija – na nadgrobnoj ploči samo jedan, istina, prekrasan, buket cvijeća i svijeće.

Još jednog velikana, Eduarda Slavoljuba Penkalu, njegovi sugrađani i gradske vlasti, čini se, uopće ne cijene. Iako je rođen u Slovačkoj, najznačajnije godine proveo je u Zagrebu, u kojem je stekao i svjetsku slavu izumivši mehaničku olovku. Osim obitelji nitko nije osjetio potrebu odati počast jednom od naših najvećih izumitelja. Žalosno! Priliku za popravni ispit nemojte propustiti.