Razgovarala je sa ženom koja je preživjela dvije smrtonosne doze, a nakon intervjua poslala joj je nešto što nikad nije zaboravila

Prije gotovo 20 godina britanska novinarka Helen Roberts otputovala je u Tennessee kako bi razgovarala s Christom Pike, ženom osuđenom na smrt zbog brutalnog ubojstva 19-godišnje Colleen Slemmer. Susret sa zatvorenicom, kaže, ostavio je dubok trag na njoj, kako profesionalno tako i osobno. Pike je u vrijeme intervjua imala 30 godina, a iza nje je već bilo 11 godina provedenih u iščekivanju izvršenja smrtne kazne. U trenutku kada joj je kazna izrečena bila je najmlađa žena u Sjedinjenim Američkim Državama osuđena na smrt. Danas 50-godišnja Pike u srijedu se trebala suočiti s izvršenjem kazne, no preživjela je dvije smrtonosne doze pentobarbitala. Nakon neuspjelog pokušaja smaknuća nalazi se u kritičnom stanju.

Roberts je posljednjih dana pomno pratila događaje povezane s njezinim slučajem, prisjećajući se njihova susreta koji joj je, kako priznaje, izazvao snažno podijeljene osjećaje. „Ponekad mi je zaista bilo teško povezati ženu koja je sjedila preda mnom sa zločinom koji je počinila”, kazala je. „Kao da je riječ o dvije potpuno različite osobe. Nisam mogla zamisliti da je žena koju sam upoznala mogla biti sposobna za tako stravično nasilje.” Roberts je Pike posjetila u prosincu 2006. godine u ženskom zatvoru najviše sigurnosne kategorije u Tennesseeju, ustanovi koja danas nosi naziv Debra K Johnson Rehabilitation Centre u Nashvilleu. „Nikada prije nisam bila u zatvoru, a kamoli u zatvoru s najvišim stupnjem sigurnosti, pa sam bila prilično nervozna i nisam znala što očekivati. Mislim da me sve to pomalo zastrašivalo”, prisjetila se, piše BBC.

Novinarka iz Conwyja u sjevernom Walesu tada je radila za More Magazine, a upravo ju je taj zadatak doveo u SAD. Nakon detaljnih sigurnosnih provjera i prolaska kroz niz zaključanih zatvorskih vrata stigla je do Pike. Razgovarale su odvojene staklom, služeći se zvučnicima. Budući da ih je dijelilo tek nekoliko godina, Roberts je nastojala razgovoru pristupiti bez unaprijed stvorenih zaključaka. Ipak, očekivala je, kako je rekla, „vrlo izravnu i grubu ženu”. Susret joj je ubrzo pokazao drukčiju sliku. „Tada sam bila u srednjim dvadesetima”, rekla je Roberts i dodala: ”Bile smo približno iste dobi i postojale su neke stvari oko kojih smo se mogle povezati.”

Pike joj je ostala u sjećanju kao izrazito uredna žena, s kovrčavom kosom nalik njezinoj. Roberts smatra da su upravo takve sitnice pridonijele tome da među njima brzo nestane početna distanca. Opisala ju je kao srdačnu i ’željna ugoditi’. Pike se tijekom susreta često osmjehivala, smijuljila i pozorno promatrala reakcije novinarke. „Nisam željela da se osjeća nelagodno i već nakon nekoliko minuta popela se na prozorsku klupčicu sa svoje strane kako bi nam bila bliže. „Nismo imale mnogo vremena... ona je to znala, a morale smo razgovarati o mnogo toga”, rekla je Roberts. „Odmah je krenula razgovarati. Nije bila defenzivna, nije bila teška za razgovor i nije izbjegavala odgovore. Na sva moja pitanja odgovorila je vrlo jasno i, iskreno, prilično otvoreno.”

Prema njezinim riječima, Pike je tijekom razgovora često gledala sugovornicu ravno u oči i nije ostavljala dojam osobe koja želi izbjeći osjetljive teme. „Željela je odgovarati. Ponekad je jednostavno djelovala potpuno obično. „Nisam došla k njoj s ikakvim neprijateljstvom... Mislim da je osjetila kako ćemo biti mirne i jednostavno razgovarati. „Željela sam upoznati Christu Pike kao ženu, razumjeti njezin život, lošu odluku koju je donijela i kako se nosila sa životom koji je tada živjela.” Zločin zbog kojeg je Pike završila na smrtnoj kazni dogodio se 1995. godine. Imala je samo 18 godina kada je zajedno s tadašnjim dečkom Tadarylom Shippom pretukla, mučila i usmrtila 19-godišnju Colleen Slemmer, piše BBC.

Njih troje upoznali su se kroz program stručnog osposobljavanja namijenjen problematičnim tinejdžerima. Pike je tvrdila da ju je Slemmer vrijeđala i pokušavala joj preoteti dečka. Dvoje drugih polaznika programa kasnije je svjedočilo da se Pike i prije i nakon ubojstva hvalila svojim postupkom. Tvrdili su i da im je pokazivala komadić lubanje ubijene djevojke. Godinu poslije, 1996., Pike je osuđena na smrt. Shipp, koji je u trenutku zločina imao 17 godina, dobio je doživotni zatvor uz mogućnost uvjetnog otpusta te se i dalje nalazi u zatvoru. Tijekom intervjua Pike je Roberts govorila i o vlastitom suđenju. Tvrdila je da tada nije u potpunosti razumjela ozbiljnost situacije ni posljedice koje joj prijete. Istodobno joj je, prema riječima novinarke, godila pozornost javnosti ”jer nikada prije nije bila”.

Ni razgovor o samom ubojstvu, prisjetila se Roberts, nije kod Pike izazvao vidljivu promjenu ponašanja. „Nije pokazivala nikakvu drukčiju emociju”, rekla je Roberts, dodajući da je Pike o svemu govorila ’vrlo činjenično’. „Već je 11 godina bila osuđena na smrt i dotad je velik dio vremena provodila sama. Imala je mnogo vremena razmišljati i pokušati prihvatiti ono što je učinila. „O sebi je govorila kao da je riječ o sasvim drugoj osobi. Rekla je da je one noći kada je ubila Colleen izgubila razum. Opisala je to kao iskustvo izlaska iz vlastitog tijela; rekla je da nije shvaćala što radi i da je imala osjećaj kao da je netko drugi preuzeo kontrolu nad njom.” Pike je u razgovoru tvrdila da iskreno žali zbog svojih postupaka, ali i da je svjesna kako nijedna njezina riječ ne može poništiti ono što se dogodilo.

Odrasla je u Beckleyju, malom radničkom gradu na jugu Zapadne Virginije. Njezini roditelji Carissa Hansen i Glenn Pike imali su problema s alkoholom, a Pike je, prema dostupnim navodima, tijekom djetinjstva bila zanemarivana. Roberts kaže da joj je Pike ispričala kako tijekom odrastanja gotovo nije osjećala ”nikakvu ljubav”, osim one koju joj je pružala baka. Kada je Pike imala 12 godina, baka je preminula od raka, nakon čega su se kod djevojčice, prema njezinim riječima, pojavili snažan bijes i suicidalne misli. „Silovao ju je susjed kada je imala 11 godina, a ponovno je bila silovana sa 17 godina, kada ju je, prema njezinim riječima, nepoznati muškarac odvukao u šumu. Prošla je kroz različita razdoblja zanemarivanja i zlostavljanja”, kazala je Roberts.

Tijekom mladosti Pike je često mijenjala škole. Kada je navršila 18 godina, uključila se u Knoxville Job Corps, program koji je trebala doživjeti kao priliku za novi životni početak. Roberts navodi da joj je Pike rekla kako je svojedobno željela postati medicinska sestra. Uoči izvršenja smrtne kazne njezini odvjetnici pokušavali su ishoditi pomilovanje. Podnijeli su zahtjev na čak 226 stranica, ali njihov pokušaj nije uspio. Smaknuće su tražili da se obustavi i stručnjaci Ujedinjenih naroda za ljudska prava. „Definitivno je imala nadu”, rekla je Helen, objašnjavajući da se Pike nadala kako bi netko mogao intervenirati i pomoći joj kada bi ”shvatio” koliko su njezino djetinjstvo i mentalno zdravlje utjecali na njezine postupke. „Znala je da postoje samo dvije mogućnosti – smrtna kazna ili doživotni zatvor – ali svakako je željela doživotni zatvor i mirnu smrt”, rekla je Roberts.

Događaje proteklih dana Roberts je opisala kao 'bizaran’ splet okolnosti. Iako je odavno znala da se termin smaknuća približava, priznaje da ju je stvarnost tog trenutka snažno pogodila. „Cijelu srijedu nisam mogla prestati misliti na nju. Stalno sam razmišljala o tome što se u tom trenutku događa. „Pročitala sam da je odbila posljednji obrok... Ne mogu ni zamisliti što joj je prolazilo kroz glavu, kako se osjećala i kako se čovjek uopće može pripremiti znajući da će umrijeti.” Kada je doznala da je Pike preživjela davanje smrtonosnih injekcija, Roberts kaže da je cijela situacija djelovala nestvarno, gotovo poput prizora iz filma, piše BBC.

Kazala je da je buđenje uz vijest da je Pike preživjela injekcije bilo 'kao gledanje horor-filma'. „Ne mogu to pojmiti, ne mogu razumjeti. To je potpuno barbarski. „A onda dolazi ironija da ju je država pokušala ubiti, a zatim je odvezla u bolnicu kako bi joj pokušali spasiti život. To jednostavno nema nikakvog smisla.” Kada su se njih dvije susrele 2006. godine, Pike je gotovo cijeli dan provodila zatvorena u ćeliji. Najmanje 23 sata dnevno bila je sama, a pojedinim danima bilo joj je omogućeno tek sat vremena šetnje. Budući da je bila jedina žena u toj ustanovi osuđena na smrt, nije smjela kontaktirati s drugim zatvorenicama. Unatoč strogoj izolaciji, Roberts se sjeća da je uspjela izgraditi svakodnevnu rutinu. Vrijeme je kratila čitanjem, gledanjem televizije i dopisivanjem.

Nakon intervjua Pike je novinarki poslala ručno izrađenu zahvalnicu. „Sjećam se da je bila izrađena od ljubičastog papira u obliku leptira, a unutra je napisala: 'Hvala ti što si bila ljubazna, hvala ti što si se prema meni odnosila kao prema ženi', i to je bilo sve”, rekla je. „Bilo je vrlo dirljivo.” Roberts pritom naglašava da njezina iskustva iz razgovora s Pike ne mijenjaju činjenicu da je počinjen iznimno težak zločin niti umanjuju patnju žrtve. „Bez obzira na sve što sam rekla o Christi Pike, ni na koji način ne umanjujem težinu njezina zločina”, dodala je Roberts. „Zaslužila je biti u zatvoru, naravno da jest. Počinila je zločin, oduzela je život drugoj ženi i zbog toga je morala biti kažnjena. „Međutim, čovjek se ne može ne zapitati: da je dobila pomoć onda kada joj je bila potrebna, bi li učinila ono što je učinila?”

Za Roberts je upravo osobni susret sa ženom iza jednog od najtežih zločina ostao iskustvo koje, ni nakon toliko godina, ne može jednostavno zanemariti. Nastavila je: „Ne mogu zanijekati ženu koju sam upoznala, ženu koja je sjedila preda mnom, način na koji smo se povezale, kako je reagirala na mene i kako je odgovarala na moja pitanja. „Ona je i dalje ljudsko biće. Nije bilo moguće upoznati je, a da taj susret ne ostavi trag na meni. „Mislim da zna da je protratila svoj život i mislim da zna da je u životu mogla činiti dobre stvari, ali nije.”