Nova utrka u svemiru ne vrti se oko zastava i tragova astronauta; vodi se oko energije. Nuklearni reaktor na Mjesecu postaje ključ infrastrukture koja određuje tko će ondje moći graditi, istraživati i ostati. Prva svemirska utrka bila je stvar simbolike; današnje nadmetanje svodi se na gradnju i pouzdanu energiju. U travnju 2025. Kina je najavila plan izgradnje nuklearne elektrane na Mjesecu do 2035. koja bi trebala podržati Međunarodnu lunarnu istraživačku postaju. Sjedinjene Države uzvratile su u kolovozu, kada je vršitelj dužnosti ravnatelja NASA-e Sean Duffy rekao je da je cilj pustiti američki reaktor u pogon do 2030. Nije riječ o ad hoc potezu; NASA i Ministarstvo energetike godinama sustavno razvijaju mala nuklearna postrojenja za napajanje postaja, rudarskih operacija i dugotrajnih habitata.
Dio stručnjaka na to ne gleda kao na utrku u naoružanju, nego kao na natjecanje u infrastrukturi; a infrastruktura znači utjecaj. Nuklearni reaktor na Mjesecu ne bi bio ni nezakonit, a ako se rasporedi odgovorno, omogućio bi mirno istraživanje, gospodarski rast i testiranje tehnologija za dublje svemirske misije. Istodobno otvara pitanja pristupa, sigurnosti i tumačenja pravila.
Nuklearna energija u svemiru nije nova. Od 1960-ih SAD i Sovjetski Savez koristili su radioizotopne generatore; to su uređaji koji iz raspada radioaktivnih elemenata proizvode toplinu i električnu energiju za sonde, satelite i rovere. Ujedinjeni narodi 1992. usvojili su Načela o uporabi nuklearnih izvora energije u svemiru, a riječ je o neobvezujućim smjernicama koje priznaju da je nuklearna energija ponekad nužna kada Sunčeva energija nije dovoljna te propisuju sigurnost, transparentnost i međunarodna savjetovanja.
Međunarodno pravo dopušta mirnodopsko korištenje nuklearne energije na Mjesecu. Presudno je kako se sustav projektira, postavlja i nadzire. Tko prvi pokrene takav reaktor u radu, u praksi postavlja standarde: što je dopušteno, kolika se transparentnost očekuje i kako se tumače pravila trajne prisutnosti.
Temeljni okvir je Ugovor o svemiru iz 1967., koji su ratificirale sve velike svemirske sile, uključujući SAD, Kinu i Rusiju. Članak 9. zahtijeva djelovanje s "dužnom pozornošću prema odgovarajućim interesima drugih država stranaka". U praksi to znači da bi postavljanje reaktora otvorilo zonu oko objekta kroz koju bi drugi morali manevrirati zakonito i fizički; ako reaktor postane sidro veće, trajne infrastrukture, on tiho usmjerava što drugi mogu raditi i kako se ti potezi tumače.
Ostale odredbe ugovora jamče slobodan pristup Mjesecu i drugim nebeskim tijelima te istodobno zabranjuju proglašenje suvereniteta. Državama je dopušteno uspostavljati instalacije poput habitata, čime stječu operativnu moć ograničiti ulazak i pristup radi sigurnosti i transparentnosti. Posjeti drugih su poželjni kao mjera povjerenja; ali moraju biti najavljeni i dogovoreni unaprijed. Infrastruktura nije posjed i nitko ne može biti vlasnik Mjeseca, no onaj tko postavi prvu infrastrukturu zapravo određuje gdje i kako drugi djeluju, funkcionalno ako ne i pravno.
Na Mjesecu nema guste atmosfere, a noć traje približno 14 dana. U nekim trajno zasjenjenim kraterima Sunčeva svjetlost uopće ne dopire do tla. To čini solarnu energiju nepouzdanom ili neupotrebljivom upravo ondje gdje su najvredniji resursi. Posebno je zanimljiv Južni pol, gdje je led u vječnoj sjeni potencijalni izvor vode za životnu potporu i gorivo za rakete. Tko ondje izgradi infrastrukturu, stječe trajnu logističku prednost i realnu moć ograničiti tuđi pristup, makar posredno.
Mali reaktor mogao bi kontinuirano raditi dugi niz godina, a napajao bi habitate, vozila, sustave za 3D ispis i recikliranje te ključnu životnu podršku. Zbog toga nuklearni reaktor na Mjesecu mnogi vide kao središnji dio dugotrajne ljudske prisutnosti. Isto iskustvo bit će presudno i za Mars, na kojem su solarna ograničenja još teža zbog prašine i udaljenosti od Sunca.
Novi pristup resursima
Ako se gleda što bi to konkretno promijenilo na terenu, reaktor bi držao sustave u radu u dugim razdobljima mraka i u trajno zasjenjenim kraterima. To je temelj za stalne baze, ozbiljna mjerenja i prve industrijske pogone. Drugo je iskorištavanje resursa na licu mjesta (ISRU je kratica za "in situ resource utilization"). Stabilna energija omogućuje vađenje i toplinsku obradu leda u polarnim kraterima, pročišćavanje vode te elektrolizu na kisik i vodik. Kisik služi za disanje i kao oksidator u gorivu, vodik i kisik zajedno postaju pogon, a dio vode vraća se u sustave životne potpore. Bez pouzdane struje taj lanac jednostavno ne radi.
Reaktor otvara vrata i industriji na površini. Daje snagu za 3D tiskanje i sinteriranje regolita u građevne elemente, za ekstrakciju metala iz regolita, za kemijske laboratorije, preradu otpada i kriogeniku. Omogućuje rad velikih komunikacijskih i radarskih sustava. Time se smanjuje skupa i rizična ovisnost o dostavama sa Zemlje.
Također, znanost dobiva stabilnu platformu. S tolikom snagom moguće je dugotrajno provoditi radioastronomiju na dalekoj strani Mjeseca, postaviti gušću mrežu seizmometara i provoditi preciznu geokemiju. Mjesec postaje poligon za tehnologije koje će trebati na Marsu, a na istom mjestu mogu se testirati sustavi koji traže visoku, kontinuiranu snagu. Na kraju, tu je i otpornost. Umjesto golemih polja fotonapona i tona baterija, baza se oslanja na modularne reaktore povezane u mikromrežu. Takav sustav može istodobno napajati habitate, radionice i vozila, a pritom zadržati sigurnosne rezerve i nastaviti rad i kada jedan modul stane.