Tko će platiti cijenu krize: Hoće li se financijski moći 'pokriti' svi paketi mjera?

Skupo je što je rijetko – kaže odvajkada narod misleći uglavnom na dijamante, nepriuštivu limitiranu ediciju Rolexa ili Porschea, a i, ako ćemo posve sentimentalno, kad im na um padne ljubav. Cijena u potonjem ne mjeri se onda u eurima, ali kako je u ovom tekstu ipak riječ o nečem drugom što nam tijela grije (plinu i struji), ljubav ćemo sad ostaviti po strani. Da je rijetko ujedno i skupo, naučili su posljednjih godinu dana Hrvati koji to i dosad nisu znali, a sve otkako se Rusija odlučila na svoj suludi pohod na Ukrajinu, što je rezultiralo sankcijama kojima se Europa praktički odrekla energenta koji joj je dolazio preko Sjevernog toka učinivši plin zlatom europskih tržišta. Megavatsat je lanjskog kolovoza dosezao 350 eura, skočivši otprilike šest puta od cijene koju je držao kad u Europi nije bilo rata. Situacija se pomalo smiruje pa se megavatsat sada ponovno može nabaviti po pedesetak eura, a hoće li se na toj cifri plin i zadržati, nitko od stručnjaka ne usudi se prognozirati. Ni sa strujom nije bilo lako iako je njezina cijena rasla kudikamo slabije, o cijenama goriva nećemo, a o inflaciji djelomično uzrokovanoj upravo rastom cijena energenata i ne moramo jer svatko od nas barem jednom tjedno ode do dućana. A mi idemo na ono što je napravljeno kako bi se prebrodila "džeparska kriza", kako bi to rekao jedan simpatični umirovljenik kojeg smo sreli upravo u trgovini. Kriza je to, pogađate, koja nam je u džepovima, a kojoj je sad već četvrtim paketom mjera, koji je na snagu stupio prije točno tjedan dana, doskočila Vlada. Ili probala doskočiti, pita li se dio oporbe jer oni bi to nekako drugačije, iako se svi slažu – državni intervencionizam bio je prijeko potreban.