Thompson je ogledalo društva i neostvarenih šansi za istinsku katarzu

Najvažnije u cijeloj priči s Thompsonovim koncertom jest to što je sve prošlo bez problema. Prije nego što me neupućeni štilac unaprijed smjesti u jedan od, nažalost, sukobljenih torova koji se očito mogu vidjeti jedino preko nišana, neke Thompsonove pjesme su mi drage, ne smatram ga ustašom, a teza da je njegova popularnost znak puzajućeg klerofašizma u Hrvatskoj realna je koliko i strah djece od izvjesne babaroge.

Ipak, unatoč pokušajima da se koncert na Hipodromu predstavi kao "više od koncerta", početak nekakvog novog pokreta, od toga neće biti ništa. No riječi koje je Marko Perković uputio mladima, ambijent koji se stvorio prije, za vrijeme i nakon koncerta, traže ozbiljnu refleksiju. Jer ono što je izrečeno na Hipodromu nalazi se u dubokom raskoraku s hrvatskom stvarnošću.

Retorika povratka korijenima, prizivanje tradicije, duhovnost zapakirana u kičast ikonografski set (Gospa, krunica, anđeli, križ) te ekskluzivno vezivanje univerzalnih kršćanskih principa uz oportune kvazidomoljubne narative možda nekome mogu zvučati fino i primjereno, ali to, nažalost, nema nikakve veze s kršćanstvom.

Zanimljivo je i to što Thompson mladima upućuje duhovne poruke dok većina okupljenih u njega gleda kao u Isusa. To je šamar službenoj hijerarhiji Katoličke crkve u Hrvatskoj i pokazatelj krize autoriteta domaćih biskupa, koji su vlastitom krivnjom već neko vrijeme zarobljeni u vrtlogu niskih strasti vlastitog stada.

Dio vjernika, lišen samokritičnosti i zasićen ideološkim kičem, religiju danas doživljava isključivo kao mutno sredstvo identifikacije. Thompsonov poziv na povratak korijenima i tradiciji neodoljivo podsjeća na pokušaj opravdanja sadašnjosti mitovima prošlosti. Povijesno nedokazani narativi i folklor pretvaraju se u jedinu sigurnost u vremenu brzih društvenih promjena. Pritom se zaboravlja da je Isus pozvao svoje sljedbenike napustiti sigurnosne mreže i vjerovati u Božje vodstvo. Zato je svaki pokušaj steriliziranja kršćanstva, svodeći ga na kulturni artefakt i nacionalne boje, unaprijed osuđen na propast.

I tu dolazim do ključne točke: Thompson, kao deklarirani katolik, mogao bi biti snažno oruđe u izgradnji boljeg društva i za život i za suživot. Nećemo se zavaravati, Thompson već desetljećima podilazi dijelu publike suptilnim (i nesuptilnim) koketiranjem s ustaškom ikonografijom i parolama.

U zemlji koja se još uvijek nije u potpunosti suočila s vlastitom prošlošću postoji dovoljan broj onih koji sa simpatijama gledaju na teror NDH. I upravo bi zato, u nekoj idealnijoj noći, divno bilo da je Thompson s pozornice rekao: "Dragi mladi, i ja sam nekoć pjevao gluposti. I sramim se toga. Ispričavam se onima koje sam povrijedio i ovoj zemlji koju volim." To bi bilo kršćanski. Ne optužba, nego katarza. Ne prst u tuđe oko, nego pogled u vlastito srce. Ne poraz, nego konačna pobjeda. I nije u ovoj priči Thompson samo Marko Perković. On je ogledalo društva, njegovih strahova, mitova i neostvarenih šansi za istinsku katarzu.