Nakon što mladi već mjesecima prosvjeduju u mnogim europskim zemljama, je li bilo za očekivati da će i mladi u Hrvatskoj poželjeti glasno reći što ih muči i što žele?
Rasprave o tome zašto se mladi u Hrvatskoj ne organiziraju i prosvjeduju, dok su njihovi vršnjaci u Srbiji itekako aktivni, pojavile su se još tijekom 2025. godine. Kasniji prosvjedi u drugim europskim zemljama dodatno su potaknuli javne pozive i u Hrvatskoj. Na početku je važno reći da svi građani u demokratskom društvu, a osobito mladi, imaju ne samo pravo nego i demokratsku odgovornost glasno izraziti kritiku i nezadovoljstvo. I svaka bi demokratska vlast na tome trebala biti zahvalna jer tako može prepoznati što treba mijenjati u upravljanju i odnosu prema građanima. Bez kritičkih glasova vlast ostaje okružena pristašama, od kojih će češće čuti odobravanje nego upozorenja na probleme.
I naši mladi traže poboljšanja u obrazovanju, zdravstvu, stanovanju, sigurnije i bolje plaćene poslove, a onda i bolje mirovine, čist okoliš i život u miru, bez ratova. U čemu je problem ako mladi traže sve ono što je normalno?
Obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, dostojanstven rad, sigurnost i mir nisu ni lijevi ni desni zahtjevi. Sve to može i mora biti bolje. Ali nezadovoljstvo ne znači da su društvene okolnosti posvuda iste. Hrvatska i Srbija razlikuju se po životnom standardu, institucionalnom okviru i mogućnostima djelovanja oporbe. U Srbiji je njezina medijska vidljivost znatno ograničenija, pa su studentski prosvjedi dobili i drukčiju političku težinu. To ne znači da hrvatski građani trebaju biti zadovoljni postojećim stanjem, nego da uzroke nezadovoljstva moramo razumjeti u konkretnom društvenom kontekstu. Negdje prije ljeta razgovarao sam s nekoliko građana iz Srbije, nakon što su već neko vrijeme boravili u Hrvatskoj u političkom egzilu, a njihova se razmišljanja mogu ilustrirati jednim gotovo začuđenim odgovorom: "Ma šta tu ima da se misli...? Mi smo zbrisali kod vas, a ne vi kod nas. I naših sto hiljada svake godine dolazi kod vas na sezonu, a ne obratno!" To nije reprezentativan nalaz, ali slikovito govori o osobnom iskustvu i životnim izborima.
Iz redova vladajućih dolaze osude mladenačkog bunta i mladenačkih zahtjeva, mlade se optužuje da su "navođeni", da ih se manipulira u političke svrhe, da iza njih stoje ekstremno lijeve, komunističke snage... Što se može iščitati iz takve retorike vladajućih?
Kada vlast zahtjeve za prosvjedima odmah povezuje s ekstremizmom ili nečijim političkim upravljanjem, raspravu premješta s problema na navodne organizatore. Naravno, oporba može pokušati iskoristiti svaki prosvjed, kao što vlast ima interes obraniti svoje odluke. No politička korist koju netko izvlači iz prosvjeda nije dokaz da su prosvjednici izmanipulirani. Oštre optužbe potiču protureakcije oporbe i medija te produbljuju podjele. Takav učinak može koristiti različitim političkim akterima, neovisno o tome je li namjeravan. Posebno je anakrono pitanja budućnosti mladih ponovno svoditi na stare ideološke sukobe. Hrvatski građani zaslužuju manje etiketiranja i više argumentiranih odgovora. Bez toga se demokratsko sazrijevanje društva samo usporava.