Svi Dubrovčani morali su doći na požarište s vjedrom vode i sjekiricom

Od kada je svijeta i vijeka, kako bi rekli u pričama, ljudi se bore s raznim vremenskim nepogodama, među kojima su i požari. Tradicija vatrogastva na našem području seže još u rani srednji vijek, a upravo je Grad Dubrovnik, sudeći po sačuvanim zapisima, među prvim sredinama u cijeloj Europi donosio i neke odluke i zakone kako bi mogućnost izazivanja požara sveli na minimum.

Njihov opasani grad štitili su na sve moguće načine, a kako je, sudeći po zapisima, u 13. stoljeću većina objekata u gradu bila napravljena od drveta, opasnost izazivanja požara, a onda i njegova brzog širenja preko uskih ulica koje su dijelile kuće, bila je stalna prijetnja uništenju grada i pogibelji stanovnika. Zato su stari Dubrovčani morali razmišljati kako zaštititi svoje stanovnike. Nekoliko zapisa iz Statuta još iz daleke 1272. govori u prilog tome koliko su pomno razmišljali o tom problemu. Navode, primjerice, da 'svi oni koji imaju drvene kuće u njima ne smiju vina držati, a oni čije su kuće od kamena, mogu u njima držati vina koliko hoće". Tom su odredbom htjeli spriječiti da vlasnici drvenih kuća, ako bi se napili, nepažnjom ne izazovu požar i zapale kuću. Druga odredba je navodila da nitko unutar gradskih zidina ne smije imati kuću pokrivenu slamom. Dubrovačka je Republika zato 1406. donijela zaključak po kojem je općina godišnje otkupljivala i srušila do 25 kuća, kako bi se što više smanjila opasnost od požara.