Svakog vikenda – put Zagreba

Nakon 134 godine rada u starom industrijskom kompleksu TDR-a, lani je ugašena proizvodnja cigareta u Rovinju, a strojevi su preseljeni u novu tvornicu, sagrađenu u Kanfanaru. U ljeto je istu sudbinu doživio i zagrebački pogon TDZ-a pa se kompletna hrvatska duhanska industrija našla na jednome mjestu, u supermodernim halama od stakla, betona, mramora i aluminija, sagrađenim prema europskim standardima i s najmodernijim sustavom zaštite okoliša.

Među 870 zaposlenih u novim kanfanarskim pogonima radno mjesto dobilo je i 11 zaposlenih iz zatvorenog zagrebačkog pogona čiji je vlasnik Adris grupa. Ostali su prihvatili otpremnine, u prosjeku po 365.000 kuna u bruto iznosu, a 37 zaposlenika opredijelilo se za štrajk i "okupaciju" svoje stare tvornice kako bi izborili bolje uvjete odlaska. No, u borbi između Davida i Golijata, kao što je to slučaj u današnje vrijeme, pobijedio je  Golijat. Oni su se na kraju predali i ispričali upravi TDR-a te ih sada čekaju otpremnine u istom iznosu.

U Zagreb za vikende i praznike
Kada smo prije ovih uskrsnih blagdana posjetili novu kanfanarsku tvornicu, sagrađenu u lijepo uređenoj industrijskoj zoni, u smjeni smo zatekli i troje Zagrepčana  Nikolinu Radeljak, voditeljicu Službe za okoliš, zdravlje i sigurnost, Željku Mrkić, kontrolorku, i Milu Radića, rukovoditelja pripreme. Željeli smo od njih izravno čuti kako su se snašli u novoj sredini, daleko od metropole, obitelji i prijatelja. Željka Mrkić je nakon devetnaestogodišnjeg rada u TDZ-u s mužem i djecom došla u Kanfanar.

 Nije nam teško pao rastanak sa Zagrebom. Pronašli smo stan i zasad smo podstanari u Svetvinčentu. Mlađi sin tu pohađa osnovnu školu, a stariji je srednjoškolac u Puli. Kupili smo i staru kuću u blizini Svetvinčenta i namjeravamo je srušiti i izgraditi novu. Naš dom je sada ovdje i ne osjećamo se više kao radnici na privremenom radu.

Imamo solidne plaće, a nadamo se da će nam i TDR financijski pomoći kako bismo izgradili novi krov nad glavom i postali Istrani. Do rodbine u Zagrebu skoknemo za praznike i blagdane pa će tako biti i za Uskrs  kaže Željka Mrkić. Voditeljica Službe za okoliš, zdravlje i sigurnost Nikolina Radeljak došla je iz Zagreba u Kanfanar prije godinu dana, sama.

 Dugo sam se psihički pripremala za rastanak s roditeljima, sestrom i prijateljima. Bilo je  ili otići na ulicu ili prihvatiti odlazak u Istru. Izabrala sam ovo drugo i ne kajem se. Sad sam Istranka. Kupila sam stan u Puli i imam ratu kredita od 3700 kuna mjesečno.

Ovdje sam izvrsno prihvaćena i obavljam uglavnom slične poslove koje sam obavljala u zagrebačkom pogonu. Nije problem ni svakodnevna vožnja od Pule do Kanfanara i nazad jer se tih tridesetak kilometara Istarskim ipsilonom prijeđe za 20 minuta. Tako u Istri mnogi rade  stanuju u jednom, a rade na sasvim drugom mjestu.

Ipak, nostalgiju za kućom liječim redovitim vikend-odlascima u Zagreb. Ništa me ne može spriječiti da svakog petka u 15 sati pokrenem automobil i  ravno put Zagreba!  priča N. Radeljak.
Ni Mile Radić nije dvojio o preseljenju iako je u Zagrebu morao ostaviti suprugu i četvero djece.

 Nije lako otići u nepoznato, ali profit nema milosti kada je u pitanju globalizacija rada. Ako nećeš ti, drugi će uskočiti na tvoje mjesto. I ja sam u Puli pronašao stan i najam mi iznosi 250 eura mjesečno. Ovdje imam natprosječne uvjete za rad i solidna primanja pa ne razmišljam o povratku u metropolu, nego o kupnji stana i preseljenju obitelji jer me muči razdvojenost od supruge i djece. Zato često vikende provodim s njima, a slobodno vrijeme u Puli nastojim iskoristiti za šetnju, čitanje i gledanje televizije  rekao nam je Mile Radić.

Slično govore i ostali Zagrepčani na radu u Kanfanaru i ne razmišljaju o skorom povratku kući. Dosad je samo kod jednog od njih prevladala nostalgija i on se zbog obiteljskih problema nakon nekoliko dana boravka u Kanfanaru vratio kući. Ostali su se već priviknuli na život između tvornice i podstanarske sobice ili stana u Puli, Kanfanaru, Sošićima i nekim istarskim selima za koja do prošle godine nisu ni čuli. Uostalom, kada ih pritisne samoća i nostalgija za rodbinom i prijateljima, za tri sata mogu biti sa svojima u Zagrebu. Tako će biti i ovoga Uskrsa, a onda u ponedjeljak opet u auto i put Kanfanara.
Sabina Škrtić, direktorica za ljudske potencijale TDR-a, naglašava da su radnici njihov glavni kapital.

 Žao nam je što više naših zaposlenika iz zagrebačkog pogona nije prešlo na rad u Kanfanar. Onima koji su se na to odlučili pomogli smo da se lakše snađu, dali im pomoć za preseljenje i osigurali subvencije za stanarinu u iznosu od 1000 kuna mjesečno. Uz to, prava iz kolektivnog ugovora ista su za sve: povećanje plaće od 3,3 posto koja je lani prosječno iznosila 8500 kuna u bruto iznosu, regres, božićnica, stimulativni dio i do 60 posto plaće, jubilarne nagrade, besplatna stručna izobrazba i druge pogodnosti koje nema većina zaposlenih u zemlji, a ženama smo i mimo kolektivnog ugovora osigurali besplatne ginekološke i mamografske preglede  objasnila nam je Sabina Škrtić koja je i sama prije nekoliko godina došla na rad u Rovinj privučena dobrim uvjetima i  ostala.