Susjedima povjerio dvomjesečnog sina

Do priče o stoljetnom prijateljstvu dviju stočarskih obitelji, Sučića iz Livna i Kanlića iz Malovana u kupreškoj općini, došli smo sasvim slučajno. Spomenuo ju je Mislav Sučić, HSS-ov zastupnik u federalnom Parlamentu, a ona svjedoči o tomu da ni gruba ratna vremena, niti različita nacionalna pripadnost, ne mogu ubiti povjerenje i poštovanje.
Obiteljsko prijateljstvo prošlo je najveću kušnju u ratu, a danas, 15 godina poslije, još je jače. Naime, Stevan Kanlić je početkom rata ostavio dvomjesečnog sina Sučićima na čuvanje.  

Siguran u susjede
– Te noći, 1992., izbjegao sam iz Livna u Glamoč preko planina. Nisam mogao ponijeti dijete staro svega dva mjeseca, jer sam na leđima već nosio jedno od 4 godine.
Bila je kiša. Za dijete koje je ostalo u Livnu znao sam da će biti dobro jer bio sam siguran u svoje susjede, prijatelje, i nisam bio uopće opterećen time jer sam ipak znao kod koga je – priča Stevan Kanlić.

U susjedstvu je Stevanov sin imao baku s majčine strane (obitelj Gradina).  
Danju je boravio kod nje, a prije mraka ga je baka u torbi na leđima prenosila Sučićima, i tako punih sedam mjeseci, priča nam Mislav i dodaje:
– Mene je stvarno dirnulo povjerenje prijatelja Kanlića.
I nakon toga, kada je dijete otišlo u razmjenu, naši susjedi Gradine ostali su tu, nikomu se nije dogodilo ništa.

Šaljivi nadimci
Devetomjesečni Nenad, koliko mu je bilo kad je razmijenjen, zbog srpskog podrijetla, a hrvatske zaštite ratne 1992., dobio je dva nadimka, kojih se uz šalu prisjećaju i jedini i drugi. Mališan je prirastao srcu svima koji su se oko njega nalazili, toliko ga spominju i u oporuci.
Mislavova tetka Marija, inače nastavnica u mirovini, uz Nenada je poslala pismo, priča nam Stevan i citira njezine riječi:

– Dijete je zdravo, hranili smo ga, čuvali, predajemo ga vama, sve najbolje mu želimo, ali i ovo ostavljam u oporuci – kad Marija umre, Nenad je dužan križ ponijeti do groblja.